SVAKODNEVNO U 7:30 Zatvorenost srca

ČITANJA:

Mih 6,1-4.6-8;

Ps 50,5-6.8-9.16b-17.21.23;

Mt 12,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Neki pismoznanci i farizeji zapodjenuše razgovor s Isusom: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Robert Kupčak, kancelar Požeške biskupije i upravitelj Pastoralnog centra Požeške biskupije:

Današnje evanđelje započinje jednim naizgled sasvim razumnim zahtjevom. Pismoznanci i farizeji dolaze Isusu i kažu: „Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.“ Na prvi pogled čini se da traže razlog za vjeru. Ali Isus vidi dublje. Zna da nije problem u nedostatku znakova, nego u zatvorenom srcu.

Zanimljivo je kako ljudi često misle da bi vjerovali kada bi Bog učinio nešto izvanredno. Kada bi se dogodilo neko čudo, kada bi se razriješio neki veliki problem, kada bi dobili odgovor na svako pitanje. No iskustvo Svetoga pisma pokazuje upravo suprotno. Izraelski narod je vidio rastvoreno more, manu u pustinji i stup od ognja, pa je opet zaboravljao Boga. Mnogi su gledali Isusa kako ozdravlja bolesne, otvara oči slijepima i uskrisuje mrtve, ali ni tada nisu povjerovali.

Vjera se ne rađa iz mnoštva čuda. Ona se rađa iz otvorenosti srca. Zato Isus govori da ovome naraštaju neće biti dan drugi znak osim znaka proroka Jone. Podsjetimo: Jona je tri dana bio u utrobi velike ribe, a zatim je izišao kao navjestitelj obraćenja. Taj događaj postaje slika Kristove smrti, njegova boravka u grobu i uskrsnuća. To je najveći znak koji je Bog dao svijetu. Sve ostalo vodi prema njemu.

Mi danas živimo nakon Uskrsa. Nama nije obećan neki novi znak s neba. Darovan nam je Krist raspeti i uskrsli. U njemu je Bog rekao svoju posljednju i najpotpuniju riječ čovjeku.

No Isus spominje još dva primjera koji zaslužuju našu pozornost. Ninivljani su poslušali Joninu propovijed i obratili se. Kraljica s Juga prevalila je dug put kako bi čula Salomonovu mudrost. Ni jedni ni drugi nisu imali ono što mi imamo. Nisu poznavali Krista. Nisu imali evanđelje. Nisu imali sakramente. Ipak su bili spremni poslušati Božji glas čim su ga prepoznali.

Upravo tu leži pitanje današnjega evanđelja. Tražimo li od Boga uvijek nešto novo, a zanemarujemo ono što nam je već dao?

Koliko puta kažemo: „Bože, pokaži mi što želiš.“ A na polici možda već mjesecima stoji zatvoreno Evanđelje. Koliko puta molimo da nam govori, a rijetko odvojimo nekoliko minuta da u tišini poslušamo njegovu riječ. Koliko puta tražimo izvanredne odgovore, a ne primjećujemo male znakove njegove prisutnosti u svakodnevici: čovjeka koji nam oprašta, prijatelja koji nas sasluša, mir koji osjetimo nakon ispovijedi, snagu koju primimo u euharistiji.

Bog najčešće ne dolazi kroz ono spektakularno. Dolazi tiho. Kao sjeme koje raste. Kao riječ koja polako mijenja srce. Kao kruh koji se lomi na oltaru.

Crkveni oci često su govorili da je najveće čudo zapravo obraćenje čovjekova srca. Ozdravljenje tijela traje neko vrijeme. Čudo obraćenja može trajati cijelu vječnost. Kada čovjek nauči praštati, kada se vrati molitvi, kada ponovno otkrije smisao života u Bogu, događa se čudo koje se ne može izmjeriti ljudskim očima.

Isus zato ne želi zadovoljiti znatiželju svojih protivnika. On želi probuditi njihovu vjeru. A vjera nije gledanje izvanrednih znakova. Vjera je prepoznavanje Božje prisutnosti ondje gdje je mnogi ne vide.

Možda nas današnje evanđelje poziva da manje pitamo: „Bože, daj mi znak“, a više: „Bože, otvori mi oči da prepoznam znakove koje mi već daješ.“ Jer najveći znak već stoji pred nama. To je Krist koji je umro i uskrsnuo. Svaka sveta misa ponovno nas dovodi pred taj znak ljubavi koja pobjeđuje grijeh i smrt. Većega znaka Bog nije mogao dati.

Neka zato današnji dan bude prilika za jednostavnu molitvu: Gospodine, ne dopusti da tražim izvanredna čuda, a previdim tvoju svakodnevnu prisutnost. Daj mi srce koje zna slušati tvoju riječ, prepoznati tvoju ljubav i odgovoriti ti vjerom. Jer onaj tko pronađe Krista, više ne treba znakove – pronašao je samoga Gospodina. Amen.