SVAKODNEVNO U 7:30 Ono što nosiš u srcu vidljivo je u tvome životu

ČITANJA:

1Kor 10,14-22;

Ps 116,12-13.17-18;

Lk 6,43-49

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.« »Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Riječ Gospodnja.

Hvaljen Isus i Marija!

Riječ Božju tumači preč. Josip Šimatović:

Jeste li ikada zastali pred starim hrastom? Možda ste se divili njegovoj krošnji, snažnom deblu i postojanosti pred vjetrovima i olujama. Ali njegova se snaga ne nalazi u onome što vidimo. Ona je skrivena duboko pod zemljom, u korijenu. Što je korijen dublji, to je stablo postojanije.

Tom slikom Isus započinje današnje evanđelje. „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.“ Plod uvijek govori o korijenu. A zatim Isus donosi još jednu sliku. Govori o čovjeku koji gradi kuću. Jedan gradi na površini, drugi duboko kopa i temelje polaže na stijenu a kada navale bujice, tek se tada vidi razlika između jednoga i drugoga. To su dvije slike, ali jedna poruka. Ono što nosimo u srcu postaje vidljivo u našem životu. Korijen određuje plod. Temelj određuje hoće li kuća opstati.

Danas se na Udbini okupljaju vjernici iz svih krajeva Hrvatske i izvan nje kako bi proslavili Dan hrvatskih mučenika. Ne okupljamo se zato da bismo ostali zarobljeni u prošlosti, niti da bismo otvarali stare rane. Okupljamo se kako bismo zahvalili Bogu za ljude koji su svoje živote izgradili na Kristu. O mnogima od njih ne znamo gotovo ništa. Nekima ne znamo ni ime. Ali znamo ono najvažnije. Kada je došao čas kušnje, nisu se odrekli svoje vjere. Njihov je korijen bio duboko u Kristu te je njihov život donio plod koji traje do danas.

Crkva ne slavi njihovu smrt. Crkva slavi pobjedu Božje milosti. Mučenici su dokaz da evanđelje nije nedostižan ideal, nego život koji se može živjeti. Oni pokazuju da Krist daje snagu ostati vjeran i onda kada je to najteže.

No Isusove riječi danas nisu upućene samo mučenicima. Upućene su svakome od nas. Na čemu gradim svoj život? Što je temelj mojih odluka? Na čemu gradim svoju obitelj, svoje svećeništvo, redovništvo, svoj brak, svoj rad, svoje odnose? Što će ostati kada dođu kušnje? Oluje neće zaobići nikoga. Doći će bolest, razočaranje, gubitak, nerazumijevanje, neuspjeh ili križ. Pitanje nije hoće li doći, nego na čemu stojimo kada dođu.

Hrvatski mučenici nisu postali svjedoci u jednom trenutku. Njihova se vjernost gradila godinama – u molitvi, u euharistiji, u obiteljima, u poštenom radu i u svakodnevnim odlukama za Krista. Kada je došao čas kušnje, ostali su ono što su cijeloga života nastojali biti – Kristovi učenici.

Pokojni gospićko-senjski biskup Mile Bogović, začetnik Dana hrvatskih mučenika na Udbini, često je naglašavao da smisao ovoga spomena nije vraćanje u prošlost, nego učenje iz vjernosti naših mučenika kako bismo odgovorno živjeli sadašnjost i gradili budućnost. Mučenici nisu poziv na žalovanje, nego na nasljedovanje.

Možda Gospodin od nas neće tražiti da za njega položimo život, ali će sigurno tražiti da Mu ga svakoga dana darujemo. U vjernosti bračnom savezu, u odgovornosti za obitelj, u poštenju na radnome mjestu, u istini kada je lakše šutjeti, u praštanju kada je lakše uzvratiti, u molitvi kada smo umorni, u ljubavi koja ne odustaje.

Dok završavamo ovo razmatranje, zapitajmo se: koliko je dubok korijen moje vjere? Na kojoj stijeni počiva moj život?

Neka nam zagovor hrvatskih mučenika izmoli srce duboko ukorijenjeno u Kristu. Neka nas nauče da se ne bojimo živjeti evanđelje, da budemo ljudi istine, ljudi milosrđa i ljudi ljubavi. Tada će i naš život, možda tih i neprimjetan, postati plodonosno stablo i kuća sagrađena na stijeni – svjedočanstvo da je Krist jedini temelj koji nikada ne razočarava. Amen.