SVAKODNEVNO U 7:30 Velikodušni sijač

ČITANJA:

Jr 3,14-17;

Otp. pj.: Jr 31,10-11b.13;

Mt 13,18-23

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito — to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje — to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju — to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Robert Kupčak, kancelar Požeške biskupije i upravitelj Pastoralnog centra Požeške biskupije:

Današnje evanđelje donosi Isusovo tumačenje prispodobe o sijaču. Sjeme je isto. Sijač je isti. Razlika nije u sjemenu, nego u tlu na koje ono pada. – To je jednostavna slika, a ipak u njoj Isus otkriva jednu od najvažnijih istina duhovnoga života. Bog nikada ne uskraćuje svoju riječ. On je sije velikodušno. Ne bira samo najplodnije njive. Njegova riječ pada u srce svakoga čovjeka. Pitanje nije govori li Bog, nego kako ga slušamo.

Ima dana kada je naše srce otvoreno. Riječ nas dotakne, ohrabri i mijenja. Ali ima i dana kada smo toliko zaokupljeni brigama da jedva čujemo što nam Bog želi reći. Katkad nas zahvati početni zanos, a onda, čim dođu poteškoće, izgubimo hrabrost. A katkad dopustimo da nam srce zarastu brige, strahovi i neprestana užurbanost. Zato Isus ovom prispodobom ne želi osuditi čovjeka. Želi ga potaknuti da pogleda u svoje srce. Prvo govori o sjemenu posijanu uz put. To je čovjek koji sluša riječ, ali je ne razumije. Zli odmah odnosi ono što je posijano.

Koliko puta i mi slušamo Božju riječ, a da zapravo nismo prisutni? Tijelo je u crkvi, ali misli su već na ručku, poslu, kupnji ili brigama koje nas čekaju. Riječ ostane na površini. Ne uspije sići u dubinu. Ako je srce neprestano rastreseno, sjeme nema gdje pustiti korijen.

Zatim Isus govori o kamenitom tlu. To su oni koji riječ prime s radošću, ali nemaju korijena. Čim dođu kušnje, odustanu. Koliko je to aktualno. Danas smo okruženi porukama koje nas uče da sve mora biti lako i brzo. A evanđelje nas uči upravo suprotno. Ljubav sazrijeva u vjernosti. Vjera raste u kušnjama. Korijenje se ne pušta preko noći.

Treće je tlo obraslo trnjem. Isus vrlo precizno kaže što je to trnje: „briga vremenita i zavodljivost bogatstva“. Nije rekao da su posao, novac ili svakodnevne obveze sami po sebi zli. Problem nastaje kada zauzmu mjesto koje pripada Bogu.

Koliko lako dopustimo da nam cijeli dan prođe u trčanju. Toliko toga učinimo, a na kraju dana shvatimo da nismo našli ni nekoliko minuta za Gospodina. Malo-pomalo, trnje raste. Ne odjednom. Tiho. Gotovo neprimjetno. I onda se pitamo zašto nam je vjera postala suha.

Sveti Grgur Veliki upozorava da trnje ne uništava sjeme odmah. Ono ga polako guši. Tako je i s brigama koje ne predajemo Bogu. Malo-pomalo oduzimaju nam mir i radost.

Na kraju Isus govori o dobroj zemlji. To nije čovjek bez slabosti. To nije čovjek koji nikada nije pao. To je onaj koji sluša riječ, razumije je i dopušta joj da mijenja njegov život. Zanimljivo je da ni dobra zemlja ne donosi uvijek isti rod. Neka stostruki, neka šezdesetostruki, neka tridesetostruki. Bog ne uspoređuje svoje učenike. On ne traži da budemo isti. Traži da budemo vjerni. Netko će mnogo učiniti na vidljiv način. Drugi će cijeli život tiho nositi svoju obitelj, moliti, opraštati i služiti. U Božjim očima oba su života dragocjena ako su prožeta vjernošću.

Pitanje današnjega evanđelja vrlo je jednostavno: kakvo je danas moje srce? Ne kakvo je bilo prije deset godina. Ne kakvo bi trebalo biti. Nego kakvo je danas. Jer Bog i danas sije svoju riječ. Možda upravo jedna rečenica iz današnjega evanđelja može postati sjeme koje će promijeniti naš život. Ako mu dopustimo da padne u dubinu.

Zato zamolimo Gospodina da pripravi tlo našega srca.

Gospodine, ti nikada ne prestaješ sijati svoju riječ. Ukloni iz našega srca ono što je tvrdo, razbij kamenje koje priječi korijenima da rastu, iščupaj trnje koje guši tvoju milost. Učini naše srce dobrom zemljom, da tvoja riječ donese rod koji će ostati za vječnost. Amen.