SVAKODNEVNO U 7:30 Bog svakoga od nas poznaje po imenu

ČITANJA:

vl.: Pj 3,1-4a ili: 2Kor 5,14-17;

Ps 63,2-6.8-9;

Iv 20,1-2.11-18

Tekst evanđelja:

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Robert Kupčak, kancelar Požeške biskupije i upravitelj Pastoralnog centra Požeške biskupije:

Današnje evanđelje započinje u tišini jednoga vrta. Još je rano. Ivan kaže: „Još za mraka.“ Taj mrak nije samo doba dana. To je i slika Marijina srca. Došla je na grob noseći u sebi bol, razočaranje i osjećaj da je sve završilo. Onaj kojega je ljubila umro je i pokopan. A sada je kamen odvaljen i grob prazan. No ona ne zna što to znači.

Koliko nam je taj prizor blizak. I u našem životu postoje trenuci kada se čini da je sve ostalo prazno. Molitve kao da ne dopiru do Boga. Pitanja ostaju bez odgovora. Planovi se ruše. Srce je puno suza, a budućnost neizvjesna. Upravo tada lako pomislimo da nas je Bog napustio.

Ali uskrsno jutro govori nešto sasvim drugo. Bog često započinje svoje najveće djelo upravo ondje gdje čovjek vidi samo kraj.

Marija plače. Anđeli je pitaju: „Ženo, što plačeš?“ A zatim isto pitanje postavlja i Isus: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ – Nije slučajno da Isus ne pita najprije: „Što tražiš?“, nego: „Koga tražiš?“ Jer kršćanska vjera nije traženje nečega. Nije traženje samo mira, utjehe ili rješenja problema. U središtu naše vjere uvijek je jedna osoba – uskrsli Gospodin.

Često i mi tražimo zdravlje, sigurnost, uspjeh, mir u obitelji. Sve su to dobre želje. Ali Isus nas danas pita: tražiš li mene? Jer kada pronađemo njega, sve drugo dobiva svoje pravo mjesto. Marija ga ne prepoznaje. Misli da je vrtlar. Kako je to znakovito. Uskrsli Krist stoji pred njom, a ona ga ne vidi. Ne zato što joj je Isus stran, nego zato što su joj oči još pune suza.

Koliko puta se i nama to događa. Bog nam je bliže nego što mislimo, ali ga ne prepoznajemo. Prisutan je u euharistiji. Prisutan je u svojoj riječi. Prisutan je u čovjeku koji treba našu pomoć. Prisutan je u događajima koji nas polako mijenjaju.

I onda dolazi najljepši trenutak ovoga evanđelja. Isus izgovara samo jednu riječ: „Marijo!“ Ne drži joj govor. Ne objašnjava što se dogodilo. Samo izgovara njezino ime. I u tom trenutku sve se mijenja.

Sveti Grgur Veliki kaže da je ona prepoznala Gospodina kada je čula kako je zove po imenu. Onaj koji ju je stvorio poznavao je njezino ime. Onaj kojega je oplakivala sada joj se obraća kao prijatelj, kao pastir koji poznaje svoje ovce. To je jedna od najljepših istina naše vjere. –Bog nas ne poznaje kao broj u mnoštvu. On svakoga od nas poznaje po imenu.

Poznaje naše radosti. Naše umore. Naše borbe koje nitko drugi ne vidi. Zna koliko smo puta pokušali ponovno ustati. Zna i ono što nikada nikome nismo rekli. I upravo zato može izgovoriti naše ime onako kako nitko drugi ne može. Nakon susreta Isus kaže Mariji: „Idi mojoj braći i javi im.“

Susret s uskrslim Kristom nikada ne završava samo na osobnoj utjesi. Tko je susreo Gospodina, postaje njegov svjedok.

Zato Crkva danas s pravom slavi Mariju Magdalenu kao prvu navjestiteljicu Uskrsa. Nije bila izabrana zato što je bila najsavršenija. Evanđelja ne skrivaju da je njezin život bio obilježen ranama kojih ju je Isus oslobodio. Upravo zato njezino svjedočanstvo ima posebnu snagu. Ona ne govori o nekoj ideji. Ona govori o Onome koji joj je promijenio život.

Gospodin ne traži od nas da budemo ljudi bez rana. Traži da mu dopustimo da uđe u naše rane. Ne traži da budemo savršeni prije nego što ga slijedimo. Traži da mu vjerujemo dovoljno da nas može poslati drugima.

Na kraju, zamislimo Isusa kako danas izgovara naše ime. Ne s prijekorom. Ne s osudom. Nego s istom ljubavlju s kojom je izgovorio: „Marijo.“ Možda je upravo to riječ koju danas najviše trebamo čuti.

Gospodine Isuse, hvala ti što me poznaješ po imenu. Hvala ti što me tražiš i onda kada te ja ne prepoznajem. Daj da te tražim više od svega drugoga, da osluškujem tvoj glas i da, poput svete Marije Magdalene, svojim životom svjedočim da si živ i da si uskrsnuo. Amen.