SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Silvio Košćak: Poniznost je za kršćane ponajprije prihvaćanje svega iz Božje ruke

ČITANJA:

Fil 1, 18b-26;

Ps 42, 2-3.5bcd;

Lk 14, 1.7-11

Tekst evanđelja:

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Draga braćo i sestre!

Danas iznova pratimo Isusa na jednom objedu. Objeduje sa farizejima sa kojima je često sjedio za stolom. U današnjem evanđeoskom ulomku Isus farizeje i sve okupljene poučava o poniznosti. Malo je toga u tom učenju što bi moglo ili trebalo izazvati bijes slušatelja. Isus je ovdje rabin svoga naroda, iznosi učenje koje je lako zapamtiti, a nešto teže prenijeti, napose teško provesti u životu, što je i uzrok teškog prenošenja.

Mnogi ljudi danas prikazuju se kao ponizni, ali teško je živjeti istinski ponizno u svijetu kojem je na prvom mjestu želja za prvim mjestima, potreba da se bude viđen, dobra radna mjesta koja se takvima označavaju po količini neobavljenog posla nauštrb kolektiva, dobre škole, dobri vrtići, društveni položaj i slično. Ipak, i takav se kontekst može oplemeniti Isusovim učenjem. Isus nam danas ne govori toliko o pravilima lijepog ponašanja kod dolaska na neku svečanost ili druženje općenito. Riječ je o tome kako redovitost života oplemeniti istinskim kršćanskim vrednotama, a jedna od njih neizostavno je poniznost.

Može li kršćanin u suvremenom svijetu biti ponizan? Najprije, poniznost nije tup život, život ispražnjen od intelektualnog rasta, rasta u vjeri i općenito nedostatak kreposnog. Poniznost nije život u osrednjosti da bi se onda drugi pored kršćana mogli uzdići u ovoj ili onoj mudrosti, ovom ili onom znanju i slično. Poniznost je za kršćane ponajprije prihvaćanje svega iz Božje ruke. Poniznost je i otvorenost za razvijanje od Boga darovanih talenata. Zatomiti vlastite darove, zaključati izvore vlastitog znanja, dati da te drugi ponižava i sve slično tome nije poniznost. Ipak, prema Isusovom primjeru iz današnjeg evanđelja, u miru se spremati za vlastiti trenutak i dopustiti da te drugi prepoznaju kao vrijednog u životnom okružju učinit će svaku osobu istinski poniznom, a njezin život pravom gozbom za bližnje. Dugim riječima, kršćani svakodnevno rade na sebi, koliko je do njihove moći i darova koji su im udijeljeni, bilo na duhovnom bilo na intelektualnom planu. Ne daju se omesti u žrtvi koju čine često ostajući na posljednjem mjestu u društvu. Ipak, gdje god da su, ako su istinski prionuli radu na sebi, kad-tad će biti prepoznata njihova vrijednost. Ne bi bilo dobro da onaj kojeg se prepoznalo nema pokriće za to, to jest ne bi bilo dobro da se kršćanin ispražnjen u sebi od svake vrste vrijednosti, sam nametnuo na neki položaj. Prečesto gledamo ljude koji strmoglavo padaju sa svojih pozicija moći, često kupljenih. Prečesto gledamo one koji se nazivaju kršćanima, a nalaze se u raznim tvrtkama ili na čelima država i organizacija, a ispražnjeni su od svega kršćanskog, a još više od svake vrste stručnosti za posao koji obavljaju.

Kršćanska je poniznost i želja za tim da se ne bude viđen. Ali u suvremenom kontekstu koji traži od čovjeka upravo da bude viđen i da ima svoj stav, kršćani bi trebali u svjetlu evanđelja razmotriti nove mogućnosti poniznog života. Tako je za kršćana biti viđen ispravno, ali onda kada to isticanje ima pokriće u unutarnjem stanju čovjeka koji u svem svom djelovanju slavi Boga. Možda to zbog okoline ne izgovara na glas, možda ne trubi pred sobom neprestano o svojoj označenosti križem, ali zna od koga je i kome ide te za koga čini ta djela ljubavi, makar je najpoznatija osoba u društvu, makar je riječ o bogatašu, ali onom koji radi i pošteno zarađuje. To bi bila osobna poniznost.

Poniznost Crkve trebala bi se ogledati u poniznosti Krista na križu. Mislim da u suvremenom svijetu Crkvi preostaje još jedino taj stav, stav razapetog. Zajednica vjernika često nema sugovornika s kojim bi mogla podijeliti svoje stavove. Ipak, u duhu današnjeg evanđelja, Crkvi ostaje mirno sjediti na posljednjem mjestu unutar društva, na posljednjem mjestu kod društvenih događaja i dogovora. Ostaje joj posljednje mjesto sa kojeg može svjedočiti šutljivim djelima ljubavi. Tako razapeta, a moguće u srcima većine ljudi i ubijena stvarnost, uskrsnut će jednom poput Krista. Možda će ovako kršćani biti prepoznati kao istinski ponizni: kao zajednica koja ne teži u svemu prva zauzeti pravo glasa, već prepustiti djelovanje Bogu, sucu pravednom, te kao zajednica koja u životima pojedinih vjernika radi sve na vlastitom usavršavanju.

Vlč. Silvio Košćak, župnik župe Presvetog Trojstva u Legradu i upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu