SVAKODNEVNO U 7:30 Uz ljudsku slabost raste vjera u Boga

ČITANJA:

Post 3,1-8;

Ps 32,1-2.5-7;

Mk 7,31-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači preč. Ivan Lukić:

Braćo i sestre!

Evanđelist Marko često u svome tekstu daje naglasak na one koji su daleko, na one koji nisu bili dio izabranog naroda ili pak u zajednici Isusovih učenika. Neki od njih su čuli za Isusa i sami mu dolaze, prilaze i mole ga da im učini čudo, da ozdrave i dožive spasenje. Druge pak, kao što je gluhi mucavac, dovode Isusu da ih se Isus dotakne, da stavi na njih ruku.

Isus ne ostavlja nikoga, a zanimljivo je da ga ljudi pronalaze u svojim problemima, poteškoćama. Tamo gdje se očituje ljudska slabost raste vjera u Boga. U ovom slučaju na poseban se način ističe upravo vjera i molitva onih koji su doveli bolesnika Isusu. To je prvi korak koji je potrebno učiniti.

Koliko nam je molitva važna za odnos s Isusom, za rast naše vjere. Isus nas ne uslišava zato što smo ga lijepo zamolili, nego zato što nam molitva pomaže da srce otvorimo Bogu, da u vjeri dotaknemo Isusa koji nam želi dobro, koji je za nas umro i uskrsnuo. Ovaj nas događaj potiče da molimo za svoje potrebe, ali da molimo i za druge, da svima u vjeri i po djelima ljubavi pružamo nadu koja dolazi od Boga.

Jubilejska godina 2025. označena je nadom za kojom čezne svaki čovjek. Zaista mnogi su oni koji ne vide bolje sutra, mnogi su oni koje je život pritisnuo, koji su osamljeni i ostavljeni, koji traže mir, koji čeznu za blizinom čovjeka i Boga, koji žele na svome životnome putu ugledati barem tračak svjetla. Pozvani smo moliti za njih, činiti djela milosrđa i ljubavi te na taj način zajedno bili hodočasnici nade na putu prema Bogu.

Drugi važan korak u ozdravljenju i približavanju Isusu jest želja i trud da se napusti ono staro, da se mijenjaju navike, da Isusova blizina ne promijeni samo trenutačno stanje, nego da se mijenja srce, da iznutra čovjek postane Božji. Treba slušati i čuti Boga, primiti njegovu Riječ u srce kako bi nikli novi plodovi. Isus dotiče, ozdravlja i čini čudesa, ali želi da se svaka osoba zadrži s Njime, da oblikuje i izgrađuje svoj život s Njime.

Tek tada možemo postati svjesni Božje veličine i ljepote, te se ona po Duhu Svetome može očitovati u našem životu. Doticaj Isusove ljubavi mijenja naš život, ali to znači da se mijenja i naš odnos prema Bogu i prema čovjeku. Zaista možemo reći da se događa životna promjena, jer susret s Isusom život znači.

Evanđelist Marko taj događaj zaključuje riječima: „Dobro je sve učinio.“ (Mk 7,37). Zaista Bog sve dobro čini za nas i kad ga promatramo kao Stvoritelja i kad ga promatramo kao Spasitelja. Nikada nas ne ostavlja, nikada neće zaboraviti nikoga. Za nas je sve učinio, a na nama je što ćemo mi za sebe u svojoj slobodi učiniti. Čitavim srcem i dušom svom prionimo uz Boga za kojega Isus potvrđuje da je jedini Dobar.