NEDJELJOM U 16:30 Čujemo li vapaj nemoćnika?

ČITANJA:

Jr 31,7-9;

Ps 126,1-6;

Heb 5,1-6;

Mk 10,46-52

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Riječ Božju tumači vlč. Željko Lovrić:

UČITELJU MOJ, DA PROGLEDAM

Mojim pokojnim prijateljima Jurici, Bojanu i Tomi – in memoriam

Teško je uopće zamisliti ovakav vapaj, krik, glas gotovo očajnika kojem sigurno nema pomoći niti lijeka, osobito u Isusovo vrijeme. Ali meni osobno nije bio: taj vapaj sam čuo nekoliko puta u svojem životu već nekoliko puta i nisam baš tada, u tom trenu znao prispodobiti ih tom slijepcu koji viče: Sine Davidov, smiluj mi se. A vapaj je taj neki pušten samo različitog oblika: kod jednog na način da je progovarao tišinom, nepodnošljivom tišinom koja je parala uši, drugi je bio izrečen u konstantnom smijehu a treći u pravom – pravom kriku, koji je nekoliko puta ispušten pokraj mene i nisam znao da je taj slijepi pored mene ne samo Jurica, Bojan i Tomo, nego i ja. Ne do kraja izrečen, već je taj kraj trebao biti u meni dorečen, trebao sam znati da sam ja, i ja slijep – zato što nisam vidio da je taj vapaj: da progledam, glas i upućen i meni. Prije nego što je pozvan svaki od njih trojica od Gospodina, taj glas sam trebao prepoznati, čuti i pomoći pa sam slijepcem sada postao i ja!

Vapaja danas ima svuda oko nas, kao i onda. Vapaji se često skrivaju i našim dušama. Prolazimo našim mjestom, susrećemo i gledamo ljude, ali ne vidimo u kakvom su stanju njihovi životi, njihova srca, koja je njihova sljepoća i da je svaka ispružena ruka prema nama zapravo ruka slijepca koji traži da ga vodimo, da ga podignem, da mu pomognemo i ako treba da se dogodi i čudo pa da progleda.

Ne može nitko od nas koji sebe smatramo zdravim, tobože puni vjere i pouzdanja u Boga, odvratiti pogled i ne čuti vapaj nemoćnika. Najmanje sada smjeram na sirota siromaha, pogled mi sada smjera na opterećena obiteljskim problemima, raspadnutim brakovima, razrušenim prijateljskim odnosima, izdajstvima, progonjenima, neshvaćenima, pogaženim, preneraženima i nesigurnima, naizgled situiranima a nesretnima… onima koji su izgubili Boga ili Ga još nema u njihovim životima, mlakima, zaplakanima, klaunima i jokerima – moja misao me odvela u promišljanju nad svim takvim sudbinama poput života JURICE, BOJANA I TOME – do mene samoga. Slijepa i uboga starca Bartimeja, koji prvi mora zavapiti: Isuse moj, daj da prigledam!

Rezultat moje sljepoće je njihova životna nevolja, razočarani čovjek i u konačnici da nam stvari bude malo bolje jasne: I TI – I JA.

Sva trojica mojih prijatelja kojih više nema znali su da postoji tamo neka crkva kao građevina gdje su se mogli pomoliti, gdje su mogli slaviti sv. Misu, i na koncu ispustiti krik i vapaj duše u molitvi: Smiluj mi se! Ali prije nego što su to mogli učiniti, a nisu: taj krik, taj vapaj za pomoć – čuo sam vrlo jasno, i još mi odzvanja, na vratima, na ulazu mojeg vlastitog Hrama duše, pa sve više shvaćam da jedini Sudac, liječnik i tješitelj je Gospodin, a slijepac da – pravi slijepac – to sam ja…