SVAKODNEVNO U 7:30 Otvaram li se istini o samom sebi?

ČITANJA:

Rut 2,1-3,8-11; 4,13-17;

Ps 128,1-5;

Mt 23,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojini učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelje na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ,Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Božju tumači vlč. Filip Jakupec:

Braćo i sestre!

Da bismo bolje mogli shvatiti ovu šestu vrstu pitanja, potrebno nam je u Evanđelju po Mateju svratiti pozornost na redak koji neposredno prethodi današnjem evanđeoskom isječku, a koji glasi ovako: «I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što». Nakon tog retka, cijelo dvadeset i treće poglavlje zapravo je dugi niz Isusove kritike i prokazivanja licemjerja i taštine pismoznanaca i farizeja. U Ivanovom Evanđelju farizeji su postavili Isusu zanimljivo pitanje: «Zar smo i mi slijepi?» Drugim riječima, nakon što su farizeji, pismoznanci i saduceji iskoristili sva svoja „sumnjajuća pitanja“ i nakon što se Isus u svim tim diskusijama pokazao neusporedivo nadmoćnijim i mudrijim, svi su oni ostali bez daljnjih pitanja, ali s jednim pitanjem u srcu: «Zar to znači da smo cijelo vrijeme mi, Isuse, bili u krivu?» Ili, kako imamo zapisano u Ivanovom Evanđelju: «Zar smo i mi slijepi?» Stoga bi šesta vrsta pitanja bila paradoksalno nazvana «pitanje bez pitanja», tj. bila bi to unutarnja želja za samospoznajom ali koja više nema snage da se vokalizira, da se verbalizira, da se izrazi, jer je zaprepaštenje nad vlastitom pogreškom preveliko. I zato Isus suočava farizeje i pismoznance s njima samima, nemilosrdno ih kritizira i strogo opominje, čak im prijeti i kaznom, a sve zbog razlogâ navedenih u današnjem evanđeoskom odlomku.

Svima nam je dobro poznata sramotna situacija kad se na nas obrušila lavina kritike, poruge ili ismijavanja. U tim bismo trenutcima znali biti mirni ako bismo u sebi uspjeli zadržati određenu razinu zanimanja za suočavanje s istinom, za mišljenjem što ga drugi o nama imaju ili za savjete što nam ih mudriji mogu dati. Ipak, u jednom sasvim određenom momentu naša samokontrola može popustiti i mi se možemo pobuniti te umjesto prihvaćanjem možemo odgovoriti nesagledivom mržnjom. Zapravo je „pitanje bez pitanja“ još neutralni teren u kojem se možemo odlučiti ili za Natanaelovo „predajuće pitanje“ – kao što u Djelima apostolskim imamo slučaj da se slušatelji Petrove potresne propovijedi koriste „predajućim pitanjem“ koje je glasilo: „Što nam je činiti, braćo?“ – ili se možemo odlučiti za „prijetvorno pitanje“ puno nasilja i mržnje koje je glasilo: „Proreci nam, Kriste, tko te udario?“ Znamo da su se farizeji i pismoznanci odlučili za drugi izbor te svu svoju mržnju prema Isusu koji je ušutkao svako njihovo pitanje iskalili nasiljem i „prijetvornim pitanjem“ kojim su željeli zažmiriti na krv s vlastitih ruku: „Proreci nam, Kriste, tko te udario?“ Biti u stanju „pitanja bez pitanja“ posebna je odlika čovjeka koji je začepio usta svom bučnom egu i otvorio se gruboj istini o samome sebi…