SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Silvio Košćak: Jesmo li strpljivi u iščekivanju Božjeg pohođenja kada nam je teško?

ČITANJA:

Ez 37,21-28;

Jr 31,10.11-12ab.13;

Iv 11,45-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! « A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar one ne kani doći na Blagdan? «

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

„Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod“ (Iv 11, 47-48)! Židovsko Veliko Vijeće razmatra situaciju u kojoj se nalazi njihovo društvo. Zbog siline naroda koji je pratio Isusa boje se da bi Rimljani mogli posumnjati na stvaranje pobune u narodu. Vojska bi mogla pokrenuti gušenje onoga što drže buđenjem naroda protiv njihove vlasti. Ipak, evanđelist Kajfine riječi shvaća kao proroštvo: proroštvo koje govori da će Isus umrijeti za narod, a njegova smrt bit će oslobođenje od grijeha i vječne smrti. Njegova je smrt zadovoljština za grijehe svakog čovjeka. Svaka euharistija podsjeća nas na trenutak Isusova života kada je prinesen Bogu kao ugodna žrtva za spasenje svijeta, kada se kao kruh razlomio i podijelio svima na dar. U krštenju uronjeni smo u obilje milosti koje teče s križa, oprani smo krsnom vodom i postali smo djeca Božja – u tom sakramentu prihvatili smo Krista za Spasitelja i Otkupitelja, prihvatili smo biti njegova slika u svijetu i vremenu u kojem živimo.

Jedan od načina kako biti slika Isusa Krista u svijetu u kojem živimo svakako je strpljivo prihvaćanje patnje. Patnja i bol zbog nerazumijevanje braće i sestara oko nas koji s nama ne dijele istu vjeru, neuspjesi u životu vjere, padovi pred preprekama koje se nađu pred nama, sve su to sastavni dijelovi kršćanskog života. Kada se dogode, progovaraju o ispravnosti puta kojim idemo. Isus Krist tijekom svog života trudio se pokazati Božje milosrdno lice, prilazio je ranjenim ljudima, činio je čudesa i pokazao da je pravi Bog i pravi čovjek, i mnogi mu nisu vjerovali. Kao Crkva pozvani smo biti Kristovi nasljedovatelji ne samo u radosti svadbe u Kani, već smo pozvani biti strpljivi u iščekivanju Božjeg pohođenja kada nam je teško, kada smo odbacivani, kada nas ne razumiju u otvorenosti ljubavi prema ljudima.

„…Dok crkva održava svoje tlo, uvijek pati tijekom održavanja. Kako bi se održala živom Crkva se mora boriti u dobroj borbi. Ona se bori i pati u omjeru koliko dobro igra svoju ulogu, a ako je bez patnje, to je zato što drijema. Njezin nauk i zapovijedi nikada neće biti ugodni svijetu, a ako svijet ne progoni, to je zato što Crkva ne propovijeda. Tako i njezini pojedini članovi: oni na svoj način pate, ne na njezin način, možda niti iz istog razloga, niti u istom stupnju, nego više ili manje, pod zakonom trpljenja koje je Krist započeo“ (Sv. John Henry Newman, The Tears of Christ. Meditation for Lent, 164.).

Vlč. Silvio Košćak, župnik župe Presvetog Trojstva u Legradu i upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu