SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Lovro Biškup: Vjera je čvrsti odnos povjerenja koji nigdje i nikada ne prestaje

ČITANJA:

Jak 3,13-18;

Ps 19,8.9.10.15.;

Mk 9,14-29

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus siđe s gore i dođe k učenicima, ugleda oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: »Što to raspravljaste s njima?« Odvrati netko iz mnoštva: »Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.«

On im odvrati: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!« I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče: »Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.

Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.«

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

»Dječakov otac brže povika: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri“!«. Dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija, draga braćo i sestre; vjera uz nadu i ljubav pripada među one najvažnije, bogoslovne kreposti. No, što je to krepost vjere? Prije svega, možemo se zapitati može li se vjera koja je krepost vježbom povećati, primjerice čitajući sv. Pismo i životopise svetaca ili bismo vjeru trebali gledati kao Božji nezasluženi dar? Nadalje, gdje se nalazi granica između žive vjere i nevjere, odnosno što znači imati veliku vjeru? Dobro su nam poznate riječi iz 17. poglavlja Evanđelja po Mateju: »Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere kao što je zrno gorušičino (…) ništa vam neće biti nemoguće«. U današnjem pak odlomku iz Markova evanđelja imamo događaj Isusa koji izgoni jednog zloduha iz jednoga dječaka. Događaj je to koji je privukao pažnju mnogih. Znači li i to da vjeru, bila ona velika ili mala, moraju pratiti uvijek velika djela?

Da bismo nastavili naše razmatranja i pokušali odgovoriti na postavljena pitanja, važno je prvo primijetiti kako je vjera prije svega odnos. Prije nego što će dječak biti čudesno oslobođen nijemog i gluhog duha, Isus ulazi u odnos sa dječakovim ocem: »Koliko je vremena kako mu se to događa?«, upitat će Isus dječakova oca. Potom Isus ulazi u odnos i sa dječakom, dohvati ga za ruku i podiže ga. Vjera je, dakle, jedan konkretan, živi odnos između Boga i čovjeka; odnos povjerenja. Kao odnos povjerenja, neće ga stoga nužno pratiti samo velika djela. Hod u vjeri svijest je prije svega da je Gospodin tu, da je prisutan, da je Gospodin s nama. Hod u vjeri, jedan je svakodnevni hod. Ako je pravi, on je stvaran kako u malim, tako i u velikim djelima. Naime, Bog nam svakodnevno poručuje: »Ne boj se, jer ja sam s tobom!«

Na svakoj svetoj misi ćemo čuti te riječi i to u svakom njegovom dijelu, dakle najmanje četiri puta. Koliko je strana svijeta, toliko je Gospodin naš s nama. Vjera je tako čvrsti odnos povjerenja koji nigdje i nikada ne prestaje. Čak i ako se dogodi četvorka, a ja sam molio peticu ili se dogodi nekakva obiteljska oluja, a ja sam molio ljubav, Bog će biti i u toj četvorki; Bog će znati i sa našim olujama. Kada mi potom Božja blizina, da je Gospodin tu, da je sa mnom, počne daleko više vrijediti nego sve moje vještine i sva moja saznanja i sve što me okružuje, znak je to žive vjere; znak je Duha Svetoga. Sjetimo se tako, na koncu, prvih Isusovih učenika… Svojim očima oni su vidjeli uskrslog Isusa. Nevjerni Toma svojim Ga je rukama dotaknuo. No, tek silaskom Duha Svetoga na dan Pedesetnice, učenici će se strčati na gradske trgove i navijestiti radosnu vijest da su ih svi mogli razumjeti. Vjera je, dakle, draga braćo i sestre, plod samog Duha Svetoga. Nema vjere bez milosti Duha Svetoga. Želimo li, dakle, ojačati našu vjeru, potrebno je istjerati sve ono nijemo i gluho iz naše svete nutrine i nahraniti je Duhom Svetim. Gdje god se nalazi Duh Sveti, bilo to Sveto Pismo, Sakramenti, dobra djela ili molitva, ti nezasluženi Božji darovi, jedina su hrana koja može ojačati našu vjeru.

vlč. Lovro Biškup, pitomački kapelan.