SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Silvio Košćak: Kršćani su po Isusovom primjeru, dužni opraštati i ljubiti ljude

ČITANJA:

Dn 3, 25.34-43;

Ps 25, 4-5.6-7ab.8-9;

Mt 18, 21-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

„Gospodine, koliko puta da oprostim…“ I mi u svojim kršćanskim svakodnevicama pitamo Gospodina isto pitanje. Mjerimo oprost ljudskim očima, ne Božjim. Želimo osvetu! Bol koju nam je u život donijela osoba, koju još k tome volimo poput brata ili nam to i jest netko od najbližih – naše obitelji, želimo unijeti i u život donosioca boli.

Isus danas upozorava da je značaj oprosta kojeg želi donijeti među nas mnogo veći od ljudskog shvaćanja. Opraštati prijateljima nije nešto osobito, to nam je dužnost, po pravednosti. Ipak treba primijetiti da Isus ne želi govoriti toliko o oprostu koliko o tome tko je moj bližnji. Bližnji je svaka osoba s kojom se svakodnevno susrećem. Bližnji je osoba koju volim, ali i ona kojoj bih najradije uzvratio zlom za zlo koje je ona meni samom nanijela. Kršćani su stoga, po Isusovom primjeru, dužni opraštati i ljubiti ljude ljubavlju za koju nam je on sam dao primjer.

U svijetu u kojem se uz Božje ime poneki put povezuje osveta ili čak dužnost da se mrzi i čini nasilje, (ova) je poruka vrlo aktualna i ima vrlo konkretno značenje (Benedikt XVI.). Isusova prispodoba kao da opisuje naše vrijeme u kojem nama dan oprost vrlo lako zaboravimo kroz mržnju koju pokazujemo onima koji su nama samima dužni. Ljubav kao da je ohladila u našem vremenu. Sama riječ ljubav postala je poput otrcane fraze koju ponavljaju oni koji najmanje ljube. Među kršćanima ohladila je ljubav prema Bogu koji nas prvi ljubi. Količina te ljubavi, ako smijemo tako govoriti, izražena je u današnjoj prispodobi simbolikom vrijednosti novca koji su pojedini akteri evanđeoskog događaja dugovali. Deset tisuća talenata jednako je količini od sto milijuna denara. Ako znamo da je jedan denar iznosila cijena jedne nadnice vidimo kako je ovo nezamisliv iznos duga koji je u ovoj prispodobi namjerno upotrijebljen. Namjerno jer Isus nam želi poručiti da je Otac ljudima oprostio nezamislivo velik dug, nezamislivo velik nedostatak ljubavi prema njemu, pa ipak, i dalje nas ljubi. Ipak, mi smo prema ljudima oko nas cjepidlake koje iz njih cijede zadnju kap života u svađama i prepirkama kojima zapravo više i ne znamo početni uzrok. A posljedice su razorne.

Vjera nas uglavnom čini junacima. Ljubav nas čini svetima. Vjera nas može postaviti ponad ovog svijeta, ali ljubav nas dovodi pod Božje prijestolje. Vjera nas čini trezvenima, ali ljubav nas čini radosnima… Mi smo kršćani ne samo po vjeri, ne samo po djelima, već po ljubavi. Ne po mržnji prema svijetu, ne po mržnji prema grijehu, ne po čežnji prema svijetu, ne po smirenosti, ne po velikodušnosti – po kojoj moramo činiti sve navedeno i biti sve navedeno – već smo kršćani po ljubavi koja čini vjeru… Ljubav je nježno, mirno, zadovoljno trpljenje i odanost duše u kontemplaciji Boga… Vjera bez ljubavi je suha, oštra i bezdušna – nema ništa slatkog, privlačnog, pobjedonosnog, umirujućeg (sv. John Henry Newman).

Ljubav je drugo ime za Boga. Ljubav je ujedinjujuća snaga u vječnosti gdje su Otac i Sin u ljubavi ujedinjeni sa Duhom Svetim. Ljubav je snaga koja ujedinjuje nebesku Crkvu u slavljenju svete Trojice. Ljubav je snaga koja Crkvu čini jednom. Ljubav je snaga koja Crkvu, zajednicu vjernika pokreće. Ljubav je snaga koja ujedinjuje različitosti sve kako bi svi slavili Boga ljubitelja ljudi.

Vlč. Silvio Košćak, župnik župa u Legradu i Đelekovcu