SVAKODNEVNO U 7:30 Zahvalnost na darovanom

ČITANJA:

od dana: Tit 3,1-7;

Ps 23,1-6;

Lk 17,11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neka selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović,   gvardijan samostana sv. Frane i rektor Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku:

U evanđelju je riječ o deset gubavaca koje je Isus ozdravio od gube. Nije ih odmah ozdravio, nego ih je poslao da se pokažu svećenicima. A oni su ozdravili dok su putem išli svećenicima. Zašto ih je Isus slao svećenicima? Zato da ih oni pregledaju i ustanove da su zdravi, da nemaju gube i da se mogu vratiti svojim kućama, obiteljima i raditi u društvu. Gubavci su živjeli u posebnoj karanteni, daleko od zdravih ljudi, jer guba je zarazna bolest.

Od tih deset gubavaca, koji su bili ozdravili, samo se jedan vratio, pao ničice k Isusovim nogama da mu zahvali slaveći Boga na sav glas. Isus sam komentira ova događaj, kada pita: „Zar se ne očistiše njih desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?“ A taj tuđinac bio je Samarijanac. Židovi, posebno farizeji i pismoznanci poprijeko su gledali Samarijance, jer su oni poslije asirskog zauzimanja Samarije 723. godine prije Krista i doseljavanja pogana u taj kraj, postali mješavina Židova i poganskih naroda. Na koncu Isus je rekao ovom tuđincu, koji je dao slavu Bogu radi ozdravljenja: „Ustani! Idi, tvoja te vjera spasila!“

Pitanje za nas: koliko smo mi zahvalni Bogu za život koji nam je dao, za muku i smrt Isusovu na križu kojom nas je spasio od vječne propasti, za krštenje po kojem nam se briše, oprašta istočni grijeh i svaki drugi grijeh, za sakrament ispovijedi, pomirenja po kojem nam se iznova opraštaju naši grijesi, ako se za njih iskreno kajemo i odlučujemo se popraviti, za pričest po kojoj nam se daje sam Isus Krist za duhovnu hranu, za uskrsnuće koje nas čeka i za život vječni s Bogom? Koliko smo Bogu zahvalni za druge milosti i darove, koje nam je udijelio: za dobre roditelje, koji su nam s Božjim pomoću darovali život, za dobru ženu, dobrog muža, za dobru djecu, za posao, za zdravlje, za dobru kuću, stan, za dobar urod maslina, za dobar ulov riba, za dobar urod grožđa i vina, za kirurga koji je operacijom odstranio našu bolest, za medicinsko osoblje općenito, za vozače autobusa, vlakova, brodova, zrakoplova i drugim prometnih sredstava, koji nas prevoze točno dokle mi to želimo i za mnoge, mnoge druge stvari?

Poslužit ću se govorom jednog bibličara: „Zahvalnost mora biti kršćanska molitva. Na zahvalnost nas poziva svaki radosni trenutak u životu, doživljaj divnog u prirodi, u životu, u dubini našeg bića. (…) Današnji čovjek kao da je izgubio osjećaj da se divi i ispunja čuđenjem pred pojavama u prirodi, a time i osjećaj zahvalnosti za primljena dobročinstva. Moramo se truditi da događaje i životne stvarnosti, zbilju svijeta shvatimo kao darove i znakove, nešto veliko, divno, susret s Bogom ljubavi“ (Tomić).

Ujutro kad se dignemo i kada dođemo k sebi, zahvalimo dobrom Bogu za dan koji nam daruje. Navečer kada idemo spavati, zahvalimo Bogu za sve ono dobro koje smo s njegovom pomoći učinili i molimo ga da nam oprosti sve pogreške i grijehe, koje smo tog dana učinili.