SVAKODNEVNO U 7:30 Svakodnevno rušenje i građenje duhovnog hrama

ČITANJA:

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 ili: 1Kor 3,9c-11.16-17;

Ps 46,2-3.5-6.8-9;

Iv 2,13-22

Tekst evanđelja:

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.

Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Riječ Božju tumači gvardijan samostana sv. Frane i rektor Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku:

O blagdanu posvete Lateranske bazilike pratimo Isusa u trenutku njegova godišnjeg hodočašća u Hram o blagdanu Pashe. Evanđelist Ivan u svojem izvještaju o Isusovu životu, za razliku od ostalih evanđelista, donosi spomen na tri Pashe i tri hodočašća Isusova u Jeruzalem dok ostali spominju tek onaj posljednji koji Isus vrši prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. Ivan nam predstavlja Isusa kao iskrenoga vjernika kojemu nije tek do izvršenja zakonskih propisa o molitvi, žrtvi, nego do potpunoga prianjanja s nebeskim Ocem. Tu se Isus, kao onaj koji izgara revnošću za Dom Božji, predstavlja kao istinski i pravi Očev Sin. Njegov čin prevrtanja u potpunosti odgovara činu onoga kojemu je stalo do mjesta štovanja Boga. On istjera iz Hrama, rasu novac, isprevrta stolove. Tim trostrukim činom daje na pokušava posvijestiti on što su ljudi oskvrnuli ne samo izvana, nego i zakonski omogućili da se u Hramu mijenjaju poganske (idolopoklonske) valute za hramsku valutu koja se mogla koristiti u Hramu.

Svoj vrhunac Isusov čin pronalazi u poznatoj izjavi na pitanje isprovociranih Židova o znamenju koje može pokazati. Ovo pitanje kod Ivana ima ponešto drugačije značenje nego kod ostalih. Kako je ovo Isusova prva Pasha, koja se slavila neposredno nakon njegova prva znamenja u Kani Galilejskoj i trenutka kada su u njega povjerovali njegovi učenici, Isusu je ovo, usudit ćemo se reći, prvo doista javno djelovanje te čuđenje Židova ne smije previše začuditi: prvi put ga čuju govoriti, štoviše on pravi lom u Hramu, a zapravo ispravno postupa.

Isus ostavlja u čudu svojim činom, a još više svojom izjavom kojom pomalo sablažnjava, provocira, ismijava i vrijeđa Židove kojima je „neizmjerno“ stalo do svetosti Hrama te podržavaju i ono što Hramu ne priliči. Isus nastupa proročki; govori o Hramu kojega će srušiti i za tri dana ponovno podići. Ivan daje i tumačenje: govorio je o Hramu svojega tijela, čime je nagovijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće.

Upravo je ova slika rušenja i ponovnoga građenja temeljni poticaj današnjeg dana. Iz naših života poznato nam je kako je teško doživjeti rušenje vlastitoga doma, koji se izgrađivao – židovski rečeno 46 godina (jedna generacija), te započeti iznova. Ovdje na dom ne mislim samo na vidljivu materijalnu građevinu, nego na trenutke kada netko svojim odlaskom ili činom sruši sve što se godinama pomno i srčano izgrađivalo. Rušeći i ponovno gradeći hram Isus nam daje do znanja i naglašava važnost unutarnjega doma, duhovnoga hrama. Što nam, pak, služi i savršeno uređeni izvanjski izgrađeni hram ukoliko u njemu ne pronalazim mjesto za molitvu i istinski susret s Bogom? Isus ide i korak dalje: govoreći o sebi kao hramu, sebe kao Bogočovjeka stavlja u središte ljudskoga života potičući tako na izgrađivanje pravoga i iskrenog odnosa prema hramu. On izgara za ono što je Božje u pravom smislu riječi; on traži ljudsko srce željno Boga, srce koje je potrebno svakodnevnoga rušenja i izgrađivanja.

Tako shvaćen ovaj odlomak Ivanova evanđelja potiče i nas na djelovanje: da iz svojih života ne svojom silom i snagom, već Božjom, iz svojega srca uklonimo sve što se Bogu protivi; da s Bogom ne trgujemo svojim postovima koristeći ih pomalo i u svrhe poboljšanja zdravstvenoga stanja; da ga ne zavaravamo svojim ponekad neiskrenim žrtvama i dobrim djelima samo da nas ljudi vide da dobro činimo; da dajući dvolično Bogu želimo umiriti svoju savjest učinjenim?

Zajednica vjernika potrebna je mjesta susreta, mjesta na kojemu bi dala slavu Bogu, stoga već od prvih stoljeća Crkva sebi izgrađuje crkve. Tako materijalne crkve postaju mjesto slušanja, mjesto slavljenja, mjesto blagovanja, mjesto susreta s Bogom. Tu se očituju dvije dimenzije: silazna – Bog pristupa čovjeku u svojoj riječi i sakramentima, i uzlazna – čovjek se otvara Božjemu djelovanju i njegovu daru spasenja. To jednost Boga i njegova naroda očituje se u obredu posvete crkve. Naime, kao u svetoj vazmenoj noći usklik svijeći i svjetlu, kod posvete crkve odjekuje usklik:

O, sretna Crkvo,

šatore Božji s ljudima;

hrame sveti na živom kamenu zidani,

na temeljima apostola sazdani, sa zaglavnim kamenom Isusom Kristom!

Neka naše crkve postanu više žive Crkve!

Neka srce naše evanđeljem blista i tako ljude podsjeća na Isusa Krista!

Molimo Gospodina da nam umnoži svojih milosti, da svojim djelima postanemo Bogu ugodna žrtva te se trajno ugrađujemo u duhovni dom. Obnovimo svoju vjernost nasljedniku sv. Petra i molim za papu Lava kojega nam je Božja dobrota darovala da nas vodi i da s nama u ljubavi izgrađuje Crkvu.