SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivica Puškadija: Dajemo li sav svoj žitak za druge i Bogu – iz ljubavi?

ČITANJA:

od dana: Tob 12, 1.5-15.20;

Ps Tob 13, 2.6.7.8 ;

Mk 12, 38-44

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Puškadija:

Da. Novac. To je ono što pokreće ljude. Nekima životni cilj, a samo rijetkima sredstvo. Kod nekih izvor mnogih zala, netrpeljivosti, razdora i zavisti… Da ne nabrajam. A opet bez njega se ne može i rijetki su koji novac i njegovu moć iskreno preziru. Nisam siguran znam li koga?!

Današnje evanđelje opisuje nam Isusa kako sjedi nasuprot hramske riznice i gleda kako ljudi u nju ubacuju novac. Kaže evanđelist mnogi bacahu mnogo. Bio sam prisutan na jednom svadbenom slavlju i možda se mogu uživjeti u tu sliku. Naime, kada je došlo vrijeme darivanja, otvarali su se pokloni, a stoloravnatelj je na mikrofon komentirao što je tko i koliko donio! Svi u svadbenoj dvorani slušali su to i komentirali. Neki, koji su došli iz krajeva gdje takvog običaja nema – ostali su u čudu, a neki su bili i posramljeni. Pitao sam se čemu to? Onako, na prvu, ni slika Isusa koji sjedi, gleda i komentira donatore, nekako mi ne leži, ne sviđa mi se. Ali, s Isusom je to tako. U svakoj prigodi zna što će, kako i kada reći svojim suvremenicima i potaknuti ih da prepoznaju sebe i shvate ono životno; prepoznaju sebe i svoj odnos prema svojim dragocjenostima.

A što imaš dragocjenije od onoga što ti je Bog dao? Npr. život! Možemo li ga sačuvati u ovakvom obliku? Ne. Najvjerojatnije ćemo doživjeti kako je lijepo, ali i teško živjeti. Te starost, bolest i na kraju – smrt. Nema te klinike za pomlađivanje, kozmetike ni eliksira koji će ti osigurati – ne samo dug nego i kvalitetan život. A mi uporno želimo zaustaviti neminovno. Želimo trgovati, kalkuliramo, stječemo imetke koji dijele obitelji i braću – uglavnom investiramo krivo; robujemo onome što imamo i ne možemo reći da smo baš sretni.

To je zato što Bogu, ali i ljudima, dajemo samo od svog suviška, a bitno se u životu ne može ni kupiti, niti nadomjesti. To znaju mnogi roditelji, djeca, bračni partneri i prijatelji koji su gladni ljubavi, pažnje, blizine, a ne garderobe ili džeparca. Prisutnost, vrijeme i dodir se ne mogu platiti. Preskupi su i vrijede samo originali – nikakva zamjenska roba tu ne igra ulogu. Za to ne postoje nikakve kopije, pa ni kineske.

Sirota udovica je znala da sve što vrijedi u životu – teško je i skupo. Zato je u riznicu ubacila sve što je imala, jer je tako i živjela – bez kalkulacija i špekulacija. Sav svoj žitak dala je za druge i Bogu – iz ljubavi. I to je jedino pravo investiranje koje donosi i najvredniju nagradu – život, i to onaj koji ne prolazi – lišen svakog nedostatka, tuge i bola.

Životna paradigma je tu poprilično jasna. Bog ti iz nesebične ljubavi daje život, svoga Sina i po njemu spasenje, samoga sebe, dakle, sve – a ti, da bi bio živ, trebaš biti poput Njega – pa da te kao takvoga uzme k sebi! Tu ne pale nikakva polovična rješenja. Ne bi trebalo taj trenutak dočekati tako da umiremo od straha ili srama.

Vlč. Ivica Puškadija, stariji – župnik Župe sv. Majke Terezije u Starigradu Koprivnici