NEDJELJOM U 16:30 Srce krotko i ponizno

ČITANJA:

Sir 50, 1. 3–7

Ps 34, 2–3. 6–7. 16–19

Mt 11, 25–30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Osam stoljeća je prošlo otkako je sveti Franjo napustio ovaj svijet i pošao ususret svome ljubljenom Otkupitelju, čije je biljege nosio na sebi. Stoga riječi evanđelja po Mateju, kojima Isus slavi Oca koji je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima,“ posebno postaju žive u primjeru života sv. Franje.

Možemo reći da je njegov život bio život krajnosti, jer nikada nije pristajao na osrednjost. I kao veseo i razuzdan mladić, koji je htio biti prvi u društvu i velik u viteškoj slavi, i nakon obraćenja kada ne miruje dok ne sazna što Gospodin želi od njega, a kada sazna potpuno se posvećuje onome što Gospodin traži, Franjo nas podsjeća na važnost gorljivosti u svome pozivu. Netko jednom reče, žaleći se na slabost svoje vjere – moja vjera ponekad više izgleda kao navika, nego plamen. Franjo je možda imao darovanu sklonost unutarnjeg plamena, mogao je potpuno predati se cilju koji mu se činio najvažnijim. Ali to ne isključuje nikoga, jer tko nema takvu sklonost, nego je sklon osrednjosti, mora se po tome učiti moliti za milost gorljivosti.

Franjo je iznimno dobro upamtio velike dijelove evanđelja, jer ih je često čitao, a to je činio jer je silno ljubio Krista. Htio je na taj način bolje upoznati što se Kristu sviđa. Shvativši da Krist ljubi malenost, jednostavnost, krotkost i poniznost, nastojao ih je usavršiti u svome životu, a isto je tražio i od svoje braće. Zato je i htio za sebe i braću nositi naslov manjeg brata, u tome natjecanju sa svijetom uvijek biti manji. Franjinu ljubav prema ovim evanđeoskim krepostima za koje Isus slavi Oca vidimo u njegovu Pozdravu krepostima:

Zdravo, kraljice-mudrosti,

Gospodin te čuvao

sa sestrom tvojom svetom, čistom jednostavnošću.

Gospođo sveta siromaštino,

Gospodin te čuvao

sa sestrom tvojom, svetom poniznošću.

(…)

Čista, sveta jednostavnost

ometa svaku mudrost ovoga svijeta

i mudrost tijela.

Sveto siromaštvo

ometa svaku požudu i pohlepu

i brige ovoga svijeta.

Sveta poniznost

ometa oholost

i sve ljude koji su na svijetu

isto tako i sve što je na svijetu.

Vidimo kako sv. Franjo shvaća kreposti, uvijek idu u paru tako da jedna upućuje na drugu, jedna krijepi drugu. A dodaje i da, ukoliko se vrijeđa jedna krepost, vrijeđaju se sve. On je u svome životu otkrio da malenost otvara vrata uzvišenoj spoznaji, onoj koju se može čuti ali ne i shvatiti bez toga stava srca.

Njegovi suvremenici ga opisuju ga kao neuglednog i siromašnog, no uvijek iznenađuje njegova sposobnost privlačenja, jer gdje god bi došao privlačio je mnoštvo. Franjo nije zračio svojim izgledom, nego je bio ispunjen Bogom. Osiromašivši se do kraja, otvara cijelo svoje srce kako bi bilo potpuno zahvaćeno od Boga.

U ovome evanđeoskom odlomku Isus slavi Oca, a svoje srce naziva krotkim i poniznim. Svaki čovjek ponizna srca koji je zahvaćen od Boga, ne može šutjeti. Budući da sada sve gleda novim očima, sve vidi bolje, sveti Franjo u svemu pronalazi Božje tragove i njegovo djelovanje i ne prestaje Boga hvaliti i zahvaljivati mu. To je posebno vidljivo u Pjesmi brata Sunca, koju je Franjo ispjevao dvije godine prije svoje smrti, a u kojoj hvali Boga zbog svega stvorenoga. Dok ohol čovjek traži svoju slavu, po svojoj mudrosti i sposobnostima, malen i ponizan otkriva da je izvor svake istinske i neprolazne slave u Bogu.

Franjina se poniznost posebno isticala u poslušnosti crkvenim i redovničkim poglavarima. Jedan životopis donosi: „Zato je, napuštajući službu vrhovnog poglavara, zatražio sebi gvardijana kojemu bi u svemu bio podložan. Tvrdio je da je plod svete poslušnosti tako bogat da onima koji svoju šiju stavljaju na njen jaram, od vremena ništa ne prolazi bez dobitka. Zbog toga je uvijek običavao i bratu s kojim je obično putovao obećati i izvršavati poslušnost.“ Slično je i svojom poniznošću od biskupa izmolio dopuštenje da može propovijedati u gradu Imoli, nakon što ga je ovaj prvotno odbio. Franjo se vratio pa mu rekao: „Gospodine, ako otac sina istjera na jedna vrata, on treba da uđe na druga.” Biskup ga je, pobijeđen poniznošću, radosna lica zagrlio i rekao: “Ubuduće dajem tebi i svoj tvojoj braći dopuštenje da propovijedate u mojoj biskupiji, jer je to zavrijedila sveta poniznost.” U našemu vremenu, u kojem sve veći broj vjernika poslušnost, posebno crkvenim poglavarima, smatra nedostatkom, a ne vrlinom, sveti Franjo nas uči da samo u podložnosti Bogu kroz naše bližnje možemo ispravno otkrivati i izvršavati njegovu volju.

Neka Gospodin udijeli da nam svijetli primjer svetoga Franje i dalje bude pomoć i svjetlo na putu, kako pojedincima, tako i cijeloj Crkvi.