Nada daje smisao životu

ČITANJA:

1Sol 4,13-18;

Ps 96,1.3-5.11-13;

Lk 4,16-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Sveti Pavao veli, da ne tugujemo poput onih koji nemaju nade. Ima stvari koje osmišljavaju ljudski život, iako o njima ne razmišljamo previše ili ih uzimamo onako zdravo za gotovo, kao nešto što se razumije samo po sebi. Jedna od tih nezaobilaznih odrednica je i nada, o kojoj govori današnje čitanje. Sam pojam je višestran, govorimo o očekivanju nečega, o ufanju ili o pouzdanju, ali ovdje sveti Pavao naglašava onaj konačni, sudbonosni značaj nade.

Naime, nada daje smisao životu, jer nam u trenucima tjelesnih, duhovnih ili bilo kojih tegoba obećava da će biti bolje, da će iza tamnih oblaka ipak granuti sunce. To je osjećaj koji nas drži uspravnima, koji ne dopušta da nas očaj slomi do kraja. Bez nade samo ljudsko postojanje gubi smisao, kako su još stari Grci u mitu o Pandori i njezinoj kutiji zaključili da, kada se sve izgubi, nada ostaje kao posljednji božanski dar.

Po svojoj naravi nada je usmjerena prema budućnosti, bilo bližoj, bilo udaljenijoj, pa ako postavimo pitanje koji joj je doseg, onda nam riječi svetog Pavla postaju razumljive, jer ima onih koji tuguju, koji očajavaju ili jednostavno tonu u bezizlaznost, jer nemaju nade, budući da sva ljudska očekivanja i nadanja prestaju pred grobnom rakom. Tamu groba u kojoj završavaju sva ljudska stremljenja i napori ne može rasvijetliti ni znanost, ni tehnološki napredak, ni medicina, ni filozofija, niti ikoja mudrost ovoga svijeta. To beznađe jedino premošćuje svjetlo vjere, kako nas potiče sveti Pavao: ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda ćemo i mi s njime uskrsnuti.

Istinska i pouzdana nada, dakle, rađa se iz vjere, stoga oni koji nemaju vjere, ne mogu imati ni nade, jer ako smatramo da je tjelesna smrt kraj svemu, čemu se onda možemo nadati? Tu bezizlaznost postojanja zbog neimanja vjere mnogi pokušavaju prekriti i zavarati frazama koje ne znače ništa, kao „Svi moramo umrijeti!“ „Takva je sudbina.“ I tomu slično. Mramorne grobnice, mauzoleji, natpisi uklesani u granitu i skupocjeni spomenici često su samo vapaj za životom, koji nezaustavno istječe.

Nasuprot svijetu koji ne vidi izlaza iz zamke smrti ni puta u trajnu budućnost mi kršćani ne smijemo biti u neznanju ni tugovati kao oni koji nemaju nade, jer kroz tamu smrti vodi nas svjetlo uskrsloga Spasitelja i izvodi nas na novi, pravi i vječni život. Zato biti kršćanin znači biti čovjek nade u svakom trenutku ovozemnog života, u žalostima, u bolestima, o osobnim i zajedničkim kušnjama, bilo kao pojedinac, bilo kao dio Crkve, a pogotovo pred zagonetkom smrti. Nikada ne smijemo gubiti nadu, ni kao vjernici, ni kao narod. Pa i kad se čini da su sva vrata zaprta, da nam nema spasa, moramo obnoviti svoju vjeru da našim životima, našim narodom, našom Crkvom upravlja Božja Providnost. Da bi se moglo nadati, najprije treba vjerovati, jer nada se temelji na vjeri.

Ovozemaljske životne nade kratka su dometa, uvijek dolaze svome kraju, bilo da se ispune ili ne ispune, pa i naša će kršćanska nada prestati. Naime, kad postignemo ono čemu se nadamo, ono što nam je Gospodin obećao, nada će doći do svoga ispunjenja.