NEDJELJOM U 16:30 Bog koji ulazi u našu tamu i ne žuri

ČITANJA:

Iz 35,1-6a.10;

Ps 146,6c-10;

Jak 5,7-10;

Mt 11,2-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’

Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Ivan krstitelj, čovjek koji je pripremao put Gospodinu, sada je zatvoren. U tami tamnice vjera se ponaša drukčije. Tamo se postavljaju pitanja koja u slobodi ne bi nikad izgovorio: Jesi li ti onaj koji ima doći?

To nije sumnja nevjernika, to je sumnja proroka. To je pitanje čovjeka koji zna da Bog djeluje, ali trenutačno ne vidi kako. To je pitanje mnogih vjernika danas: Gospodine, djeluješ li iako ja to ne vidim?

Isus ne daje definiciju, ne daje dokaz, ne kaže, ja sam Mesija. Umjesto toga kaže, pogledaj što se događa, slijepi vide, hromi hodaju siromasi čuju radosnu vijest. Drugim riječima, možda ti iz svoje pozicije ne vidiš Božje djelo, ali ono se događa. Tvoja tamnica ne zaustavlja njegovo djelovanje. Naša tamnica nije mjera njegove šutnje.

Ivan sada mora naučiti ono što je drugima propovijedao – čekati. Čekati Boga koji nikad ne kasni, ali nikad ne žuri. Čekati Boga koji ne odgovara odmah, ali nikada ne zaboravlja. Čekati bez spektakla, čekati u tami. I upravo tu, u toj tami, događa se najzrelija vjeran. Vjera koja više ne traži znakove nego se oslanja na Božju vjernost.

Blago onom tko se ne sablazni o mene. To znači blažen tko ne odustane od Boga zato što se ne pojavljuju onako kako bi čovjek htio. Blažen, tko se ne razočara u Boga zato što on ne ispunjava naše ideje o brzini, snazi ili vidljivosti.

Bog ne daje sebe prema našim pravilima, daje se prema ljubavi, a ljubav najčešće djeluje tiše nego što mi očekujemo.

Došašće nas uči da Bog dolazi u tamu našega života, ne da je ukine, nego da u nju unese svjetlo koje polako širi obzor. Bog ne ruši zid tamnice, on ulazi u nju. Kad Bog uđe, tamnica prestaje biti mjesto kraja i postaje mjesto početka. Pukotina kroz koju uđe, makar i sitna i jedva vidljiva, postaje prozor.

Bog ne kasni, Bog dolazi točno onamo gdje postoji pukotina i ulazi u tvoju tamu, tako da više nikad ne ostane ista.