NEDJELJOM U 15:30 Kraljevstvo Božje rađa se u skrovitosti

ČITANJA:

Ez 17,22-24;

Ps 92,2-3.13-16;

2Kor 5,6-10;

Mk 4,26-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Božju tumači o. Mladen Mikulić:

Danas se govori o kršćanskim i nekršćanskim društvima i narodima. No postoje li istinski kršćanski narodi? Biti kršćanin znači biti potpuno Božji, znači biti na zemlji ali živjeti kao da smo već u raju. Kršćanin je onaj kome srce zatitra od radosti na spomen Isusa Krista. Njemu sveta nedjeljna Misa, sakramenti i molitva nisu obveza, nego vrhunac njegovog dana. On živi na zemlji, ali svijet promatra očima kerubina i ljubi Boga i brata čovjeka srcem serafina. Pritisnut palom ljudskom naravi, kršćanin se bori – sve do krvi – protiv samoga sebe da bude što sličniji svome Gospodinu Isusu Kristu. Kršćani su uvijek bili manjina, čak dok su postojala i slavna kršćanska carstva. Jer poštovati ideju Boga i ljubiti Boga Isusa Krista nisu isto.

Kraljevstvo Božje je došlo neprimjetno na ovaj svijet. Cijeli Kristov život i naše spasenje je prošlo bez velike pompe. Ono mnoštvo koje je bilo prisutno za vrijeme Isusove muke, nije znalo da je ubijanjem jednog, kako ga nazvaše, zločinca, uništen pakao a nama otvorena vrata Raja. Znali su to samo pojedinci; najvjerniji Isusovi učenici. Njima su bile otkrivene tajne Neba. Bog je tu, mislio ja na njega ili ne, vjerovao ja u njega ili ne. Bogu ne treba pljeskanje mase niti da ga svi zadivljeno slušaju. Ni kada je trebalo proširiti sveto Evanđelje, nije Isus tražio vojnike da mačem natjeraju narode da mu se poklone, niti je tražio svjetske moćnike da svojim utjecajem prošire njegovu radosnu vijest. On je izabrao jednostavne ljude, ribare, poljoprivrednike i jednu obraćenu prostitutku da pronesu Njegovo preuzvišeno ime. I to je dokaz da Bog vodi svoju djecu. On ne slijedi našu logiku da bi se trebao objaviti u svojoj slavi pa da mu svi ljudi kliču i povjeruju u Njega. On sve čini u skrovitosti. Tako se i kraljevstvo Božje rađa u našim srcima – u skrovitosti. Najveći znak Božjeg izabranja je ostati skriven i ne primijećen. Da ljudi ne vide naša djela niti naš trud. Štoviše, za duhovni rast je puno bolje da nas drže grešnicima nego svecima. Jer ću tako ostati ponizan i oholost neće moći raniti moje srce. Valja nam u skromnosti svoga srca naporno raditi na izgradnji vrlina, podnoseći sve uvrede s mirom. Jer sva slava ovoga svijeta je samo prah i pepeo. Nema moćnika čije oči neće biti samo rupe i čija usta neće biti ispunjena pijeskom, pa zašto se onda brinemo za mišljenja drugih, kada je Božja presuda jedina ispravna i vječna.

Kraljevstvo Božje prolazi pored nas, a čovjek niti da se obazre na ono što je upravo prošlo. Kralj svega svijeta stoji u svetohraništu, a mi prolazimo pored crkve kao pored prazne i napuštene kuće. Bogu ne treba masa niti kvantiteta. On ima moć da od kamena podigne djecu Abrahamovu. Krist želi biti ljubljen. On traži pojedince koji će cijeli svoj život posvetiti samo njemu, koji neće ljubiti ni svoga oca ni svoju majku, ni svoga sina ni kćer, ni samoga sebe više nego Njega. Jer onaj koji upozna Boga shvaća da jedino u Presvetom Trojstvu može istinski i vječno ljubiti svoga oca, svoju majku, svoga sina i svoju kćeri. Odlučimo da mi danas budemo ti pojedinci.