SVAKODNEVNO U 7:30 Prvo i posljednje mjesto

ČITANJA:

Fil 1,18b-26;

Ps 42,2-3.5bcd;

Lk 14,1.7-11

Tekst evanđelja:

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Duje Kurtović, župnik zagrebačke Župe Svih svetih u Sesvetama:

Dragi slušatelji, braćo i sestre,

na objedu Isus primjećuje kako uzvanici biraju prva mjesta. Svi žele biti bliže središtu, vidljiviji i važniji. Isus tada govori o posljednjem mjestu i završava riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“

Isus ne uči kako da se pravimo skromnima da bismo na kraju ipak dobili počast. Poniznost nije trik ni glumljeno samoponižavanje. Poniznost je sloboda od potrebe da se stalno dokazujemo i zauzimamo prvo mjesto. Čovjek koji zna da je ljubljen od Boga ne mora se neprestano uspoređivati s drugima.

To se događa i danas, ne samo za stolom. U obitelji želimo da se prizna koliko činimo. Na poslu želimo da se čuje naša zasluga. U razgovoru ponekad već smišljamo što ćemo reći, umjesto da doista slušamo drugoga. I u služenju Bogu možemo neprimjetno tražiti da nas ljudi vide i pohvale.

Isus nam predlaže drukčiji put: ne otimati se za čast, nego drugome rado dati mjesto. To ne znači poricati darove koje nam je Bog dao, niti pristajati na nepravdu. Znači ne graditi vlastitu vrijednost na tome da budemo iznad drugih. Prava poniznost vidi i vlastite darove i vlastite granice, a za oboje zahvaljuje Bogu.

Isus je sam živio taj put. Nije došao tražiti da mu drugi služe, nego je služio. Zato njegova riječ o poniznosti nije samo mudra pouka; ona pokazuje način života koji vodi k Bogu i otvara prostor bližnjemu.

Možda danas možemo učiniti nešto malo, ali zahtjevno: prepustiti drugome da govori; ne prisvajati zaslugu; zahvaliti onome koga obično uzimamo zdravo za gotovo; prihvatiti da ne moramo uvijek imati posljednju riječ. Takvi postupci nisu slabost. Oni pokazuju da nas više ne vodi taština, nego ljubav.

Gospodine, oslobodi nas potrebe da se uzvisujemo na račun drugih. Nauči nas služiti bez traženja priznanja i radovati se dobru koje čini naš bližnji. Daj da ne tražimo prvo mjesto, nego da u svakome čovjeku prepoznamo brata ili sestru.