SVAKODNEVNO U 7:30 Djeluj! Nemoj samo promatrati.

ČITANJA:

Fil 1,1-11;

Ps 111,1-6;

Lk 14,1-6

Tekst evanđelja:

Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: »Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?« A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. A njima reče: »Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?« I ne mogoše mu na to odgovoriti.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Duje Kurtović, župnik zagrebačke Župe Svih svetih u Sesvetama:

Braćo i sestre,

Isus je na ručku u kući farizejskoga prvaka. Oko njega su ljudi koji ga promatraju i čekaju što će učiniti. A pred njim je čovjek koji pati. Isus vidi i njega — ne samo pogled koji ga ispituje, nego čovjeka kojemu je potrebna pomoć.

Zato Isus postavlja pitanje: „Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?“ Oni šute. Tada Isus bolesnika dotiče, ozdravlja ga i otpušta. Njegovo pitanje razotkriva tišinu koja ponekad nije mir, nego način da ne preuzmemo odgovornost. Evanđelje nas ne poziva da zanemarimo Božje zapovijedi, nego da ih razumijemo u svjetlu Božje dobrote: dan posvećen Gospodinu ne može biti izgovor da zatvorimo srce pred čovjekom u potrebi.

Isus podsjeća svoje slušatelje da bi svatko od njih odmah izvukao iz bunara sina ili vola — čak i u dan subotnji. Ako se žuri pomoći životinji, koliko se više treba žuriti pomoći čovjeku! Dobro se ne smije odgađati samo zato što nam je zgodnije čekati.

I mi se katkad nađemo pred nečijom potrebom pa počnemo tražiti razloge da ne učinimo ništa: „Nije moj red. Netko drugi će pomoći. Nemam vremena. Ne znam što bih rekao.“ Naravno, ne možemo svima riješiti sve. Ali često postoji nešto što možemo učiniti: nazvati, saslušati, posjetiti, ponuditi prijevoz ili jednostavno ne ostaviti čovjeka samoga.

U evanđeoskoj se zgodi Isus najprije obraća onima koji šute, a zatim djeluje. Njegova riječ nije rasprava radi pobjede; ona otvara oči za čovjeka koji je pred nama. Jedno staro kršćansko tumačenje primjećuje da Isus kao da odgovara na misli promatrača iako oni nisu ništa izgovorili: Gospodin vidi ono što se u srcu događa i poziva ih da prestanu promatrati, i da više počnu činiti dobro.

Zato se danas pitajmo: Tko je čovjek koji je „preda mnom“? Tko u mojoj obitelji, zgradi, župi ili na poslu čeka da ga netko primijeti? Možda ne traži veliko rješenje — možda samo da ga saslušamo bez žurbe i bez osude.

Isus nije čekao da se okolnosti savršeno poslože. Pružio je ruku i učinio dobro. Molimo ga da nam podari takvo srce: da ne budemo samo promatrači tuđe boli, nego ljudi čije ruke postaju produžetak njegove dobrote.