SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Lovro Biškup: U školi Božje ljubavi uvijek postoji šansa za ponizne

ČITANJA:

Jak 5,9-12;

Ps 103,1-2.3-4.8-9.11-12;

Mk 10,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus dođe u judejski kraj i na onu stranu Jordana. I opet mnoštvo nagrnu k njemu, a on ih po svojem običaju ponovno poučavaše. A pristupe farizeji pa da ga iskušaju upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i — otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih.

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

Ona je rekla da s njime ne može izdržati više niti dana. Stalno pije i agresivan je. On se pitao kako će ostati s njom kad misli da među njima ljubav više ne postoji. Društvo će reći da se prevara ne može i ne smije tolerirati. Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, draga braćo i sestre; riječi s kojima sam započeo ovo današnje razmatranje neki su od češćih razloga mnogih bračnih brodoloma koji najčešće, po nekim statistikama, započnu preslanom juhom ili porušenom financijskom situacijom.

Često u medijima čujemo za neki novi bračni brodolom. A što znači bračni brodolom, što je to brak? Svaki brak započeti će obećanjem vjernosti »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« te obećanjem poštovanja i ljubavi u sve dane. Rado ću progovoriti upravo o onim mnogim bračnim parovima kod kojih su ta obećanja postala živa riječ, o bračnim parovima čija je snaga ljudskog poštovanja i bračne ljubavi nadjačala zlo i bolesti. Rado ću progovoriti prvo o onim mnogim muževima koji su ostali uz svoje teško oboljele žene. Život postane vrlo težak kad je u kući jedan teško bolesni član, osobito kada se bolest pojavi u ranijoj životnoj dobi. Želim se stoga ovom prilikom zahvaliti svim muževima i ženama koji su po snazi jedine Kristove ljubavi ostali uz svoje bračne drugove unatoč njihovim često nesnosnim zdravstvenim križevima. Želim se, potom, zahvaliti i svim ženama koje godinama mole za snagu obraćenja njihovih muževa. Nije lako kada bračni drugovi ne mogu zajedno dijeliti svoju vjeru i duhovne radosti te jedan od njih težinu svoje svakodnevice prazni potom na neki drugi, često pogrešni način. Suprug koji moli za svojeg bračnog druga, dar je svojem bračnom drugu. Ima li veći dar od onog brata, prijatelja ili supruga koji uz vremenita dobra svojih bližnjih brine nadasve i za ona vječna?

Na koncu, hvala dragom Bogom i za sve one koji su se našli u padu, pogrešci, ali su imali tu snagu da daju oprost, prime oprost i da traže oprost. U školi Božje ljubavi uvijek postoji šansa za one koji su iskreni, dobri i u srcu ponizni. U svakome od nas, draga braćo i sestre, ispod grešnog taloga postoji mnogo dobra i zato Gospodin od nas ne odustaje. I spreman je voditi nas po livadama koje nismo još vidjeli i brodovima po morima koja više ne postoje dok ne izvuče ono najbolje iz nas. Bračni život nije pokošena livada. Ona je kao džungla koja obiluje svakovrsnim plodovima, ali koji polagano dozrijevaju na sunčevu svjetlu i kiši, na oluji i vjetru.

Ako su, dakle, preslana juha i porušena financijska situacija te sitnice koje uzrokuju bračne oluje i vjetrove, mala bračna, svakodnevna djela ljubavi i radosti bit će sitnice koje će povratiti sunce. Mnogi su, naime, brakovi mogli ostati sretni da su žene i muževi htjeli jedni drugima udovoljiti u nevažnim sitnicama od kojih se sastoji život. Jer kao što se more može okusiti i u samo jednoj njegovoj kapi, tako i veličina ljubavi koju imamo jedni za druge u njenim malim, svakodnevnim djelima radosti. »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja«!

vlč. Lovro Biškup, pitomački kapelan.