SVAKODNEVNO U 07:45 vlč. Josip Đurin: Nema drugog puta kojim se dolazi Isusu osim vjere i djelovanja

ČITANJA:

1Iv 3,7-10

Ps 98

Iv 1,35-42

Tekst evanđelja:

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom.

Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” – što znači: “Učitelju – gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše, dakle, i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači “Petar – Stijena”.

Riječ Božju tumači vlč. Josip Đurin:

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Dok smo slušali riječi Svetoga pisma kako su se dvojica Ivanovih učenika susrela s Isusom, možda nam se spontano javlja pitanje: zašto se Bog i meni ne objavi? Zašto i meni ne progovori da ga mogu jasno čuti? Zašto mi ne kaže konkretno što mi je činiti u životu? Treba stati pred Gospodina i otvoriti mu duh i srce da bi ga se moglo čuti i s njime se susresti, da bi ga se moglo spoznati. Nije točno da se Gospodin ne očituje, da danas ne govori ljudima. Ključ je u nama. Problem je u tome što smo odviše uronjeni u materijalno, što je duhovna dimenzija gotovo iščeznula, što smo posve rastreseni pa nismo sposobni prepoznati njegov glas. Učenici idu za Isusom, a kada ih je on upitao što traže, oni mu odgovoriše: Učitelju, gdje stanuješ? (Iv 1, 38). Oni žarko žele biti s njim, ondje gdje je On. Zato im Isus odgovara: Dođite i vidjet ćete (Iv 1, 39).

Razmislimo iskreno o svome životu. Pronađimo trenutak kada smo osjetili da nam je Bog bio blizu. Možda je to bilo negdje u našem djetinjstvu, kada smo prvi put iskreno stali pred Boga u molitvi. Ili možda onoga trenutka kada smo se iznenada našli u strašnoj nevolji i osjetili da ima neka snaga u nama koja nam pomaže, koja nas diže iznad te nevolje. Ako to možemo pronaći u sebi, to je zapravo naše osobno iskustvo vjere. To je trenutak kada smo dopustili da nam Bog bude blizu, kada nam je govorio. Naš život teče dalje i mi često zaboravljamo te trenutke. Zato je dobro da uvijek iznova odjekuje pitanje Isusa Krista i nama samima: što tražiš ti, slušatelju/slušateljice od Krista? Što tražiš ti od njega? Dvojica učenika daju nam odgovor na to pitanje, pokazuju nam što bismo od Isusa trebali tražiti. Radi se o dvostrukom: učiti i stanovati. Isusa učenici nazivaju učiteljem, čime žele reći da je On njihov učitelj, a oni učenici. Oni kane učiti od Njega. Kako to jednostavno zvuči, a tako je teško. Tko li još danas želi učiti od Isusa?

Nije dovoljno samo izabrati Isusa Krista kao učitelja. Ući u Isusovu školu, izabrati Isusa za učitelja znači »stanovati« kod njega: prihvatiti ga trajno za učitelja i učiti od njega cijeli život, a ne na određeno vrijeme. Nema drugoga puta kojim se dolazi Isusu Kristu osim vjere i djelovanja. Vjera je poslušnost, spremnost čuti nešto što se ne zna, dopustiti drugomu da nam nešto kaže. To znači: slušati Boga i dati si kazati o Bogu od Boga. Djelovanje podrazumijeva dobra djela, svjedočanstvo i navještaj Isusa Krista u ovomu svijetu. Zato je i Andrija, kako nas izvještava evanđelist Ivan, odmah otišao svomu bratu Šimunu Petru i doveo ga k Isusu.

Kršćansko je djelovanje u svijetu uvijek: ići drugomu i dovoditi drugoga k Isusu. Bez djelovanja vjera je lijena i nedjelotvorna, kao što je i djelovanje bez vjere isprazno bavljenje sobom, a ne svjedočanstvo Isusa Krista. Često zaboravljamo da Isus k nama dolazi, da je naše tijelo hram Duha Svetoga. I da On želi s nama i među nama boraviti. Dovoljno je samo ući u dubinu svoga bića pa da ga nađemo, otkrijemo i zavolimo. On je dublje prisutan u tajnama našega bića nego što smo mi samima sebi. Zato ga danas iskreno molimo da nam otkrije svoj stan u dubinama našega bića.

Vlč. Josip Đurin, župa sv. Fabijana i Sebastijana, Varaždin