"Žetve je mnogo, a radnika malo"

ČITANJA:

Post 32,23-33;

Ps 17,1-3.6-8b.15;

Mt 9,32-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Gle, doniješe Isusu njemaka opsjednuta. Pošto Isus izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!« A farizeji govorahu: »Po poglavici đavolskome izgoni đavle.« I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama i propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku Gospodina Isusa koji reče: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« Mjesec srpanj vrijeme je kada tek zaređeni svećenici slave u svojim župama mladu misu. Svi ponosni gledaju onoga kojega je Bog pozvao i poslao da nastavi ono veliko djelo koje je Gospodin Isus započeo ovdje na zemlji. Znamo li uistinu tko je svećenik i koja je njegova uloga u današnjem svijetu?

Poslušajmo što je svojevremeno izrekao o svećeniku pariški kardinal Suhard: «Vječni paradoks svećenika! Cijenom vlastitoga života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Uistinu nema ništa tako slabo kao svećenik. On nema u svojim rukama ni političkih mogućnosti ni financijskih izvora ni silnu vojsku, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova je snaga baš u tome da je razoružan i da sve «može u onom koji ga jača». Neovisan i nenavezan ni na što, ide k onima koji trpe, koji žive u neznanju. Ništa nema tako maleno, tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao što je svećeništvo. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Do konca vremena njegov misterij probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivoga kraljevstva. Svećenici to znaju i kad prvi put uzlaze k oltaru, nije im nepoznato da će do svoje smrt biti znak protivljenja, svjetlo za sinove svjetla, a tama za sinove tame.».

Crkva ne može živjeti bez njih! Kakvi su oni, takva će biti i Crkva! Svećenici su dragi Isusu kao zjenica oka! Sačuvajmo ih Crkvi svojom ljubavlju i molitvom! U svemu surađujmo s Isusom kako bismo tražili i vršili volju našega nebeskoga Oca! Nastojmo poput Isusa biti poslušni Ocu, a Otac ne zaboravlja ljubavi svojih sinova. Isusovo ime je zauvijek uzvisio! Zar se ikad postidio onaj koji se pouzdao u Boga?

Bog treba ljude, ali i ljudi trebaju Boga. Ljudi trebaju Boga, jer im je sam Bog dao srce koje je – kako reče sv. Augustin – tako dugo nemirno dok se ne smiri u Bogu. O toj ljudskoj čežnji za Bogom govori nam cijela ljudska povijest počevši od najstarijih vremena pa sve do naših dana. Ta čežnja za Bogom započela je od onoga časa kad su prvi ljudi po grijehu prekinuli vezu s njim i bili potjerani iz raja u pustoš «suzne doline». Tijekom svoje povijesti ljudi su nastojali Boga umilostiviti najrazličitijim žrtvama, podizali su veličanstvene hramove, podvrgavali se raznim obrednim čišćenjima. Pokušavali su između sebe izabrati najdostojnije ljude da kao njihovi zastupnici posreduju kod Boga za njih, no Bog ni te posrednike ne priznaje, budući da ih nije on ovlastio za tu službu.

S vremenom su izgubili i pravi pojam o Bogu. U tome su tako daleko zalutali da umjesto pravoga Boga počinju častiti i zazivati razne idole. Njima prinose žrtve sve do ljudskih žrtava. O tome piše sv. Pavao u svojoj poslanici Rimljanima: «Ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica i četveronožaca i gmazova.» A koliko su zastranili na moralnom području, isti apostol opisuje: « Nema pravedna nijednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro. Grob otvoren grlo je njihovo, jezikom lažno laskaju, pod usnama im je otrov ljutičin, usta im puna kletve i grkosti; noge im hitre da krv proliju, razvaline i nevolja na njihovim su putima, put mira ne poznaju, straha Božjega nemaju pred očima.»

U Isusu Kristu Bog je došao među ljude da im primjerom svog života i svojim naukom pokaže pravi put do Boga, a svojom žrtvom na križu da im pribavi toliko željeno pomirenje s Bogom. Isus je oko sebe okupio učenike kojima je povjerio zadaću da nastave njegovo djelo. Na Posljednjoj večeri nakon ustanovljenja euharistijske žrtve govori svojim apostolima: «Ovo činite meni na spomen!» Na dan svoga uzašašća na nebo zapovijeda im: «Idite po svem svijetu i naučavajte sve narode, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!» Zapovijeda im da svojim primjerom života prenesu svijetu ono što su naučili iz primjera njegova života. «Primjer sam vam dao da i vi tako činite kao što ja vama učinih!» Preko svojih apostola i njihovih nasljednika on će ostati među nama sve do konca svijeta.

Svećenikova služba ne iscrpljuje se i ne završava samo propovijedanjem Božje riječi, naviještanjem Evanđelja, niti dijeljenjem sakramenta krštenja. To je zapravo tek prvi korak u njegovu apostolskom djelovanju. Isus Krist mu je povjerio veliku i vrlo važnu zadaću da pridiže posrnule i pale vjernike u sakramentu svete ispovijedi ili pomirenja, i da – što je vrhunac njegova poziva – prinosi Bogu euharistijsku žrtvu.

Isus je svojim apostolima zapovjedio da u njegovo ime budu tješitelji žalosnih i da se brinu za bolesnike. Svećenik je često i savjetnik svojih vjernika, izmiritelj zavađenih, tješitelj žalosnih, pomoćnik siromaha, hrabri klonule duše, mladima nastoji biti vođa kroz burne godine njihova dozrijevanja, roditeljima savjetnik kad se radi o kršćanskom odgoju djece… Jednom riječju: nastoji svima pomoći pokazujući im jedini pravi put do sreće – put vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima. A sve to čini s namjerom da bude uistinu što vjernija slika Isusa Krista, u čije ime nastupa. I kad mu je teško prisjeti se Isusovih riječi: «Učite od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete mir dušama svojim!» ili «Primjer sam vam dao pa i vi činite tako!» Svaki svećenik trebao bi biti u svom osobnom životu takav da može sa sv. Pavlom reći: «Ugledajte se u mene kao i ja u Krista!»

Govoreći o svećeničkom pozivu, moram spomenuti onu Isusovu rečenicu sa Posljednje večere: «Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane». Ovo ne vrijedi samo za apostole, nego i za svako duhovno, bilo svećeničko, bilo redovničko zvanje. Isus je jasno rekao: «Ako tko želi poći za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom!» Svi koje je Bog pozvao možda bi se odlučili predati se Bogu, kad on ne bi od njih tražio žrtvu.

Koliko jedna župska zajednica može učiniti za duhovna zvanja o tome svjedoče neke naše župe u kojima se svake nedjelje i blagdana moli za duhovna zvanja. Ima župa koje su do sada iznjedrile i do pedeset svećenika.

I na kraju, tko je odlučio postati svećenik ili redovnik, mora se ozbiljno truditi da vjernici i nevjernici u njemu otkriju Kristov lik. Molimo našu nebesku Majku, vjernu zaštitnicu i zagovornicu, da nas zagovara kod svoga Sina i izmoli nam od njega još puno dobrih i svetih svećenika, redovnika i redovnica koji će voditi Crkvu i u ovom tisućljeću putem mira, istine i ljubavi.