SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Ranko Papić: Budimo oni koji će moliti i blagoslivljati

ČITANJA:

vl.: Ef 2, 19-22;

Ps 117, 1-2;

Iv 20, 24-29

Tekst evanđelja:

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«

Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus:

»Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Riječ Božju tumači vlč. Ranko Papić:

Crkva danas slavi, mi slavimo, blagdan Sv. Tome apostola. U misli mi dolaze riječi stare narodne pjesme iz ovog kraja gdje se nalazim na službi, a koju mi je uvijek pri svakom susretu recitirala jedna pobožna duša koja je sad već u vječnosti:

„Kad svećenik kalež podižuje, u srcu se on svome raduje.

I svaka bi to željela mati, svećeničkom se mati nazvati.

Blagoslovi njihove korake, još k tome žrtve svakojake.

Blagoslovi Papu i biskupi, Svete Crkve temeljiti stupi.“

Apostoli i njihovi nasljednici, temeljni stupovi Crkve, nas! A među tim stupovima je i Sv. Toma kojega se danas spominjemo. Toma, na čiji spomen ali i u raznim situacijama znamo reći „nevjerni Toma“. Mislim da smo tada jako nepravedni prema Tomi jer zahvaljujući njemu svi smo postali blaženi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“. Zahvaljujući njemu vrlo često znamo opravdati i vlastitu nevjeru. Ono što zadivljuje je to da Gospodin trenutak slabosti, ako ga tako možemo nazvati, pretvara u blaženstvo. Još jedan primjer kako je Gospodin taj koji sve čini novo, a na nama je da sudjelujemo. Sudjelovanje koje je onemogućeno sa našim „neću“, a ima ih poprilično i u mojoj i u tvojoj svakodnevici. Sudjelovanje koje se preokreće u istinsku mogućnost onda kada dopustimio Bogu da nas susretne sa našom slabošću i nevjerom. Bolno, možda čak i ponižavajuće, ali ljekovito i spasonosno jer se tada naš „ja“ umanjuje i kroti, a Krist dolazi na vidjelo. Mogućnost koju svaki put iznova imamo priliku doživjeti po sakramentu svete Ispovijedi. Prinesi prst, prinesi ruku…i ne budi nevjeran nego vjeran!

A što se tiče današnjih stupova Crkve, umjesto da se prilagođavamo duhu svijeta uvijek tražeći mane i slabosti, znakove nevjere, budimo ljudi Duha uvijek svjesni kako je Krist zaglavni kamen, kako je Krist taj koji posvećuje i usavršava, kako je Krist taj koji poziva i šalje. Budimo oni koji će prije svega moliti i blagoslivljati, njih, a samim time i sebe.

Uskliknimo i mi danas zajedno sa Tomom, iskrenim vapajem vjere a opet i priznanja, Gospodin moj i Bog moj!

vlč. Ranko Papić, župnik u Novalji.