SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marko Vuković: Vjerujem u Boga koji je ljubav

ČITANJA:

Dn 9,4b-10

Ps 79

Lk 6,36-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.

Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Riječ Božju tumači vlč. Marko Vuković:

Sestre i braćo, dragi prijatelji!

Cijela korizma, svaka, pa i ova kroz koju prolazimo, posebno je dragocjeno vrijeme. Iz mnoštva razloga, a posebno iz ovog: u propitivanju onoga što ne valja i što treba mijenjati, čovjek za promjenu polazi od sebe, i samo od sebe. Ispružen prst i neku unutarnju vagu za odmjeravanje okreće prema sebi, priznaje svoje grijehe, svoju nedosljednost, kaje se, moli za novo srce i okreće se Bogu.

U iskrenom pogledu u svoje srce čovjek vidi ono o čemu govori prorok Daniel: ‘Mi sagriješismo, mi bezakonje učinismo, mi smo se odmetnuli od tebe, nismo slušali proroke koji su govorili: narode, tamo da – tamo ne! I sada smo tu gdje jesmo!’ Ova interpretacija Danielova govora nije neki jeftini pokušaj nabacivanja osjećaja krivnje. Daniel ovo nije izgovorio kako bismo se osjetili nevrijednima, prljavima, krivima i podcijenjenima, nego kao pokazivanje puta u slobodu i stanja u kojem ćemo disati punim plućima.

Koliko samo snage trošimo na opravdavanje svojih izbora i djela. Koliko utrošene snage i vremena, koliko grčevitog iscrpljujućeg straha u skrivanju pred ljudima, samim sobom i Bogom, svojih slabosti i nemoći. Koliko se iscrpljujemo i mučimo u utišavanju glasa savjesti i uvjeravanju svoga unutarnjeg nemira koji su Božji glas koji mi ne da uživati u onome što sam stekao trulim kompromisima i u okretanju glave od dobra – ignorirajući dobro. Koliko muke u uvjeravanju samog sebe da stanje u kojem se nalazim i kojim nisam ni najmanje zadovoljan nije plod tuđih djela, tuđeg nepoštenja, tuđeg zla, nego mojih i moga!

U čemu je onda sloboda? U ovome: stati pred Boga u iskrenosti svoje savjesti i reći: ‘Jesam, sagriješio sam, priznajem i kajem se, Bože!’ Tako se skida taj teret s leđa, tako se ulazi u slobodu. Trenutno prihvaćeno poniženje grešnika, vraća dostojanstvo i slobodu Božjeg djeteta! Iskrenost pred Bogom uzdiže u visine.

Svi znamo koliko čin opraštanja oslobađa onoga koji oprašta, ali još više oslobađa prihvaćanje oproštenja, kada nam je zauvijek zaboravljeno ono za što smo mislili da će nas zauvijek poniziti, razoriti i oduzeti nam dostojanstvo i samopoštovanje.

Ako je nakon priznanja i kajanja ostala samo krivnja i grižnja savjesti, i ako zbog toga nastavljamo o sebi govoriti kao o smeću, nešto nije u redu i s mojim kajanjem i s mojim Bogom – odnosno idolom. Ja tada ne vjerujem u Boga koji je ljubav, nego Boga koji je poreznik i koji će me, nakon što mi nađe jednu pogrešku u mojim knjigama, ganjati dok krvavo ne platim za nju.

Ja vjerujem u Boga koji se na moje kajanje gane, potrči mi u susret, baci mi se oko vrata i izljubi me, a nakon moga kajanja stavi mi prstenje na ruke i da mi svoju najljepšu haljinu!