SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marijan Štingl: Isus je postao dar za druge, te uzor ljubavi i služenja za svakoga od nas

ČITANJA:

1Kr 3, 4-13;

Ps 119, 9-14;

Mk 6, 30-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.

Riječ Božju tumači vlč. Marijan Štingl:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji!

Današnje nam Evanđelje govori da se apostoli, nakon svoje prve misije, vraćaju Isusu i izvješćuju ga o svemu što su činili i naučavali. Nakon iskustva misije, koja je zasigurno bila uzbudljiva, ali i naporna, imaju potrebu za odmorom. A Isus, pun razumijevanja, brine se kako bi im pružio kratki predah i kaže: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo”. Ali ovaj put Isusova namjera ne može se ostvariti, jer je mnoštvo, naslutivši koje bi to bilo osamljeno mjesto na koje je odlučio poći lađom sa svojim učenicima, došlo tamo prije njih.

Isto se može dogoditi i danas. Ponekad ne uspijemo ostvariti naše planove, jer dolazi do neočekivane izvanredne situacije koja poremeti naše planove i traži fleksibilnost i raspoloživost za potrebe drugih.

U tim situacijama pozvani smo ugledati se na Isusa: „Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu”. U ovoj kratkoj rečenici, evanđelist nam nudi posebno snažan „bljesak”, vjerno nam dočaravajući oči božanskog Učitelja i njegovo učenje. Isusov pogled nije neutralan ili, još gore, hladan i distanciran, jer Isus uvijek gleda očima srca. I njegovo srce je tako nježno i puno samilosti, da zna shvatiti i najskrivenije potrebe ljudi. K tome, njegovo suosjećanje nije tek emotivna reakcija na nevolju ljudi, već je mnogo više: to je Božji stav i njegova naklonost prema čovjeku i njegovoj povijesti. Isus je ostvarivanje Božje brižne brige i skrbi za njegov narod.

Budući da je Isus bio ganut videći sav onaj narod koji je trebao vođu i pomoć, očekivali bismo da će sada izvesti neko čudo. No, umjesto toga, on ih je počeo poučavati u mnogim stvarima. To je prvi kruh koji Mesija nudi gladnom i izgubljenom mnoštvu: kruh Riječi. Svi trebamo riječ istine, koja će nas voditi i svijetliti nam na našemu putu. Bez istine, koja je sam Krist, nije moguće pronaći pravi smjer života. Kad se čovjek udalji od Isusa i njegove ljubavi on se gubi i život se pretvara u razočaranje i nezadovoljstvo. S Isusom uz nas možemo sigurna koraka kročiti kroz život, možemo nadvladati kušnje, napredujemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Isus je postao dar za druge, postavši tako uzor ljubavi i služenja za svakoga od nas.

Isus se obraća onima koji su ga poznavali i koji su ga svjedočili drugima. Poziva ih da se povuku na osamu, da unatoč tomu što ih mnoštvo naroda stalno slijedi odvoje vrijeme za tišinu i osamu – poziva ih na osobnu molitvu. Neke stvari se otkrivaju samo jedan na jedan. Primijetio sam da ponekad, osim što se znamo preopteretiti svim mogućim i nemogućim obavezama i zapostaviti osobni susret s Gospodinom, i kada odvojimo vrijeme za njega nesvjesno i tada nešto neprestano „činimo“ i uopće se ne odmaramo, kao što nas na to poziva Isus u današnjem evanđelju. Kada ćemo početi primjenjivati činjenicu da je molitva više ‘biti’ nego ‘činiti’, ona će postati odmor za našu dušu. Znamo se uplesti u jedan krug pa čitamo Bibliju, razmatramo, molimo na nakane, nabrajamo molitve i slično, a da se na kraju uopće ne susretnemo sa Zaručnikom, što je zapravo vrlo žalosno. Ako je molitva odnos s Gospodinom, kako je moguće da nam ne predstavlja odmor? Znate kada ste npr. s nekim na kavi i poslije tog razgovora osjećate se kao novi, i svijet postaje boljim mjestom za život? Tako bi trebalo biti i s molitvom. Trebamo odmarati u Božjoj prisutnosti, razmatrati Božju Riječ srcem i dopustiti Duhu Svetom da nam otkriva skrivene i potisnute situacije i probleme kako bi nas molitva uistinu liječila, oslobađala i izgrađivala. Prihvatimo ovaj Isusov poziv!

Vlč. Marijan Štingl, upravitelj župe sv. Antuna Padovanskog u Voloderu