SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Damir Ocvirk: Čovjek zahvaćen Bogom, postaje privlačan drugima

ČITANJA:

vl.: Iz 49, 1-6;

Ps 139, 1-3.13-15;

Dj 13, 22-26;

Lk 1, 57-66.80

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Ocvirk:

„Što li će biti od ovoga djeteta?”

Svetkovinom rođenja sv. Ivana Krstitelja slavimo onoga za kojega je Isus rekao kako između rođenih od žene ne usta nitko veći od njega (usp. Mt 11,11). On je jedini među prorocima imao povlasticu pokazati, tj. predstaviti mesiju svijetu. On je to učinio riječima: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! (Iv 1,29). Budući da je imao ovu milost, trebao je od samoga početka biti spreman za ovo poslanje. Zahvatom Božjega promisla, njegovi su roditelji, u poodmakloj dobi, dobili milost postati roditelji. Kad su već svi bili uvjereni u njihovu neplodnost, Gospodin im je iskazao svoju naklonost, te je od suhe grančice njihova života učinio plodnu lozu iz koje će izrasti onaj koji će ići pred Gospodinom da mu pripravi putove (Lk 1,76).

U činu prikazanja roditelji su mu nadjenuli ime Ivan, koje nije bilo uobičajeno u njihov lozi. To je ime odredilo njegovo poslanje. Ime Ivan znači: Bog je milostiv. I uistinu se Bog pokazao milostiv u životu sv. Ivana Krstitelja. I ne samo milostiv, nego i blizak… tu pored njega. Evanđelist Luka će reći da je ruka Gospodnja bila s njime.

Oni koji su bili nazočni u činu Ivanova prikazanja u hramu čudili su se govoreći: Što li će biti od ovoga djeteta? Božji putovi su neizvjesni, ali sigurni. Onaj koji njima ide ne može zalutati. Ivanovi koraci bili su sigurni jer je bio sav posvećen Gospodinu. Postao je isposnik, pustinjak, čovjek koji je drugovao s Bogom. Čovjek privlačna duha. Stoga je grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci (Mk 1,5).

Čovjek zahvaćen Bogom, štoviše uronjen u Boga, postaje privlačan drugima. Nije li nam svima biti u Bogu, pa kao kršćani sjati privlačnošću? Onaj koji je u blizini vatre i sam je ugrijan. Ako smo u blizini Božjoj, njime smo zahvaćeni. Imamo mogućnost svakoga dana biti u neposrednoj Božjoj blizini. Makar kratki pohod Presvetom Sakramentu, osobna molitva i čitanje Svetoga pisma, osobito dnevna i nedjeljna euharistija. Kaže se u našem narodu: Daleko od očiju – daleko od srca. Ako nismo u Božjoj blizini, srce nam se udaljuje od njega. Ono postaje hladno i neprivlačno za druge. Sveto pismo nam govori da je prava mudrost biti poput stabla posađena u blizini vode, jer mu je korijenje uvijek nahranjeno. Biti u Božjoj blizini znači dopustiti Bogu da vodi naš život.

Život svetoga Ivana Krstitelja završio je smrću za istinom. Ivan je dopustio Bogu da ga vodi i da svjedoči za njega. Nije uzmaknuo svome poslanju. Nije pobjegao od konkretne stvarnosti ispunjene Božjom nazočnošću. Često nam se može dogoditi da bježimo od svoga poslanja u neki izmišljeni duhovni svijet – u kome, zapravo, nema Boga koji bi nas pogurao. Dokle god sami želimo određivati gdje ćemo susresti Boga, ne trebamo strepiti da ćemo ga pronaći. Pravi duhovni život počinje onda kada smo spremni umrijeti. Postoji li brži način smrti nego dozvoliti Bogu da iz trenutka u trenutak oblikuje naš život u neprestanom prihvaćanju njegove volje. Kada se prepustimo Gospodinu tada će ruka Gospodnja biti s nama.

Vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa sa zagrebačke Trešnjevke