SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Tomislav Škender: Smisao vjerske prakse je produbljivanje odnosa s Bogom

ČITANJA:

Heb 5, 1-10;

Ps 110, 1-4;

Mk 2, 18-22

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: »Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?«

Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!« »Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.« »I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino proderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego — novo vino u nove mješine!«

Riječ Božju tumači vlč. Tomislav Škender:

Drage sestre, draga braćo, dragi slušatelji HKR-a,

današnje Evanđelje donosi nam jednu zanimljivu raspravu koja započinje pitanjem upućenim Isusu: Zašto njegovi učenici ne poste za razliku od Ivanovih i farizejskih koji redovito poste? Na to pitanje, koje krije u sebi i određeni prigovor, Isus odgovara da je sada vrijeme gozbe i radosti, te nije vrijeme posta. Stječe se, dakle, dojam kao da Isus ne pridaje veliku važnost postu. S druge strane, znamo dobro da je Isus naglašavao vrijednost posta, te je i sam u pustinji postio 40 dana i 40 noći (usp. Mt 4,2); štoviše, govorio je da se neki zlodusi ne mogu ničim drugim izagnati osim molitvom i postom (usp. Mk 9, 29). Postavlja se, stoga, pitanje: Zašto onda takav odnos prema toj važnoj vjerskoj praksi posta?

Zato što u toj raspravi Isus želi i farizejima i svima nama poručiti da post nema svrhu u samome sebi ili u samom ispunjavanju određenog propisa, nego je smisao posta da me približi Bogu, da uđem u odnos s Isusom, da lakše susretnem Zaručnika. Jednako tako, vjera i sva vjerska praksa ne mogu se svesti samo na nešto što se „obavlja“, „izvršava“, „čini“, na neki isključivo izvanjski i formalistički način. Vjera je, u prvome redu, nešto što se prihvaća, u čemu se susreće, povjerava, ulazi u odnos; pomoću koje se živi jedan unutarnji i radostan odnos s Isusom, koji mi objavljuje Boga kao Oca, koji ljubi i koji želi da budem radostan – vječno radostan. To je temeljno u vjeri. A opet, mi smo često skloni sav svoj vjerski odnos svesti na: obavio sam toliko i toliko molitava, učinio sam toliko i toliko dana posta, izvršio sam toliko Svetih Misa itd. Kakav je to onda odnos? Odnos ljubavi, odnos Otac – dijete ili neki sluganski odnos, odnos rob – gospodar?

Gospodin Isus je došao, postao čovjekom i dao život za svakoga od nas, ne, u prvome redu, da mi nešto „ČINIMO“, ma koliko naša djela bila pobožna i velika, nego, prije svega, da „BUDEMO“ – da budemo svjesni da smo djeca Božja, da smo ljubljeni, da smo dragocjeni i vrijedni, da smo izabrani biti dionici Njegove gozbe. Kada čovjek to prihvati i toj istini se otvori, onda želi sve više ulaziti u odnos s Kristom, suobličiti se Njemu i volji Oca Nebeskoga. Onda je radostan da se može i nečega odreći, odnosno postiti, kako bi bio što bliže i što više s Onim koji u njegovo srce donosi ljepotu i mir te kako bi njegova radost bila sve veća i potpunija.

Sestro i brate, smisao posta i svake druge vjerske prakse je da produbimo svoj odnos s Isusom u kojem se nalazi potpuna radost našega života, koja neće prestati nikada.

Želim ti blagoslovljen dan! Hvaljen Isus i Marija!

Vlč. Tomislav Škender, župni vikar u Župi Uznesenja BDM i u Svetištu u Mariji Bistrici.