SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Odilon Singbo: Činimo dobra djela pogleda usmjerenog prema nebu!

ČITANJA:

1Iv 2,29-3,6

Ps 98

Iv 1,29-34

Tekst evanđelja:

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh:

Za mnom dolazi čovjek

koji je preda mnom

jer bijaše prije mene!«

»Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Božju tumači vlč. Odilon Singbo:

Poštovani slušatelji, Hrvatskog katoličkog radija, hvaljen Isus i Marija, lijepi pozdrav svima!

Nakon što nas je Ivan krstitelj na poseban način pripremio za rođenje našeg Spasitelja liturgija ga još vrati kroz ove dane da utvrdimo gradivo naše vjere, odnosno da još jednom provjerimo jesmo li poslušali Ivanove upute ili smo doživjeli advent kao neko obično vrijeme. Ivan se obraća farizejima priznajući ono što nije, ali ističući potrebu da pogledi budu usmjereni prema onome tko dolazi, prema Isusu. Dan poslije toga susreta Ivan će konkretno pokazati Isusa znakovitim riječima. Prije svega možemo pretpostaviti da je Ivanovo srce bilo prepuno radosti, ganuća i zahvale, jer su njegove oči vidjele onoga koga je cijelo vrijemo iščekivao narod.

Pokušajmo se prisjetiti onih trenutaka kad iščekujemo važnog gosta kojeg nismo dugo vidjeli, nekog prijatelja, rodbinu ili pak neki važan dar. Trenutak susreta je uvijek prepun emocija i neopisivih osjećaja. A, kada se radi o Spasitelju možemo samo zamisliti stanje duše Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Ovim je riječima Ivan sve rekao i o Isusovom spasenjskom poslanju ali i o načinu na koji će on ostvariti to poslanje – kao jaganjac koji daje svoj život za sve. Nevin, a opet nosi teret naših grijeha za naše spasenje i na taj način uvodi u svjetlo. Zauzeo je naše mjesto da nas spasi. I ovdje se Ivan opisuje s obzirom da Isusa: Ivan je samo onaj koji priprema put kroz krštenje vodom da bi došao pravi Spasitelj. Jednostavno možemo ustanoviti kako je Ivan bio zadovoljan samim time što je izvršio svoje poslanje. Bez isticanja sebe i svojih zasluga. Dopuštajući narodu da ima svoj odnos s Isusom.

Ako to primjenjujemo na sebe, vrlo lako možemo priznati da nerijetko stojimo nasuprot ovom Ivanovom stavu poniznosti. Naime, nije li priznanje ono za čim ponekad čeznemo? Ne pašu li nam oni trenuci kada na sve strane čujemo kako smo zaslužni za ovo ili za ono? A kakvo je naše raspoloženje kada vidimo da su ljudi zaboravili na dobra djela koja smo nekoć učinili, ali sada idu svojim putovima, žive svoj život kao da su nestala ta djela? Ivan je vršio svoje poslanje i sada se može maknuti da Jaganjac vodi narod k Ocu. No, ostavio nam je temeljnu poruku: ljudsko pamćenje je kratko i tko grčevito očekuje zasluge za svoja djela od ljudi, kad-tad završi nezadovoljstvom. No, ukoliko činimo svako djelo s pogledom usmjerenim prema onome tko nam daje snage, i zbog koga se čini svako dobro, onda ljudski obzir nije izvor našeg djelovanja ni zadovoljstva, nego sam Bog čije spasenjsko djelo nastavljamo svojim malenim djelima na zemlji.

Sveti Ivane Krstitelju, zapali naše srce da živimo za Jaganjca, da živimo od Jaganjca!

Vlč. Odilon Singbo. Foto: HKS