SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mladen Horvat: Potrebno je ostati vjeran Bogu i čovjeku, ljubiti Boga i čovjeka, i sve će biti dobro

ČITANJA:

Ef 1,11-14;

Ps 33,1-2.4-5.12-13;

Lk 12,1-7

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad se skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: »Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.«

»A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!«

Riječ Božju tumači vlč. Mladen Horvat:

Početak dvanaestog poglavlja Lukinoga Evanđelja što ga danas slušamo jasno pokazuje da Isus ima nove slušatelje i to na drugome mjestu od onoga što je opisano u drugoj polovici jedanaestoga poglavlja, kada posjećuje dom nekog farizeja, gdje su se okupili njegovi prijatelji farizeji i pismoznanci. Ovdje u dvanaestom poglavlju oko Isusa se skuplja mnoštvo, tisuće i tisuće, tako da jedni druge gaze. Oko Isusa uvijek se skupljaju ljudi da bi ga slušali. U ovom trenutku Isus koristi prošlo iskustvo susreta s farizejima i pismoznancima, te napetoga razilaženja na kraju njihove diskusije kada počinju vrebati na njega i žele ga uhvatiti u riječi. Zato Isus govori mnoštvu o „farizejskom kvascu“ upravo potaknut neposrednim iskustvom susreta s farizejima, a u drugom dijelu današnjeg evanđelja govori o životnoj ugroženosti u kojoj se i sam našao, a koja bi mogla pokucati na vrata svakog Isusovog učenika.

Zanimljivo je kako Luka na početku današnjega Evanđelja kaže da Isus počinje najprije govoriti svojim učenicima, makar je oko njega bilo okupljeno mnoštvo od nekoliko tisuća ljudi. Drugim riječima, ako netko želi iz mnoštva prijeći u grupu njegovih učenika, treba biti spreman poslušati pouku svoga učitelja što će je Isus sada dati. Jedno je biti Isusov simpatizer, doći ga slušati kako lijepo propovijeda, ozdraviti od svojih bolesti i eventualno se dobro najesti kada on umnaža kruh, a drugo je postati dio kruga njegovih učenika koji su spremni čuti pouku o „farizejskom kvascu“ i životnoj ugroženosti radi prijateljstva s Njime.

Kvasac je namirnica s dvije osnovne karakteristike. Kada je pomiješan u tijestu, prožima čitavo tijesto, te čini da se čitavo tijesto ukiseli i da počne proces dizanja tijesta. Za Isusa licemjerje je farizejski kvasac, to jest ako je pomiješan u tijestu koje je društvo, počinje prožimati čitavo društvo, te čini da se društvo počinje ponašati u skladu s licemjerjem, kao što kvasac čini da se tijesto polako diže. Ali što je zapravo licemjerje. Grčka riječ koju Isus upotrebljava je hypokrisis koja se u jednom od engleskih rječnika prevodi kao: „pretense“, „outward show“ ili „pretvaranje“ i „izvanjsko pokazivanje“. Licemjerje je, dakle, izvanjsko pokazivanje nečega što ne postoji, što nije realno, već je to samo pretvaranje da bi se postigli određeni ciljevi. Mi obično mislimo da je licemjerje vezano samo za područje religioznoga života, ali ovako opisano: „izvanjsko pokazivanje nečega što ne postoji“, takvo licemjerje pronalazimo na svakom koraku u modernom društvu u kojem je upravo izvanjska prezentacija veoma važna. Dio te izvanjske prezentacije jest i odijelo koje nosim, auto koji vozim, kuća u kojoj stanujem. Ne događa li se upravo na tim područjima izvanjska prezentacija koja često ne vodi računa o tome što se nalazi skriveno u mome srcu, koje su doista vrijednosti za koje živim.

Zato Isus dalje nastavlja u današnjem Evanđelju: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati.“ (Lk 12,2). Za Isusa je licemjerje samo prijelazno razdoblje, jer sve što je skriveno i tajno doći će na vidjelo, makar je trenutno umješno prikriveno velom izvanjske prezentacije, najčešće radi materijalnih interesa ili nekih drugih socijalnih razloga. Isus u tumačenju razotkrivanja licemjerja započinje veoma široko, a onda polako sužava to tumačenje na područje ljudskoga govora: „Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima“ (Lk 12,3). Najviše licemjerja očituje se u ljudskom govoru. Pa i kada prijateljice razgovaraju na kavi, često se događa da se ne govori potpuna istina, nego se određene stvari preuveličavaju, ili s druge strane zataškaju, samo da bi se postigao efekt važnosti u očima sugovornika. Ne događa li se to upravo na društvenim mrežama, gdje slike i riječi o nečijem životu nisu u potpunosti u skladu s realnim životom. Preteško nam je prihvatiti realnost kao što nam se ona daje, pa nastojimo realnost uljepšati i prezentirati se i na društvenim mrežama u ljepšem svjetlu. Od svega toga Isus nas želi osloboditi i usmjeriti nas prema nutrini našega srca, kako bi pronašli mir srca. Iz takvog će srca onda moći izaći iskrene riječi, te osoba neće biti u opasnosti govoriti jedno a misliti drugo.

Jednostavan i cjeloviti život u kojem je vanjština odraz moje nutrine, u kojem su moje riječi odraz dubokih misli, unutarnjih želja koje me pokreću, takav život nije uvijek jednostavan. Takav pristup životu ostavlja konkretne posljedice u svakidašnjici, jer takvi ljudi uvijek će govoriti istinu, a u protivnom će šutjeti. Unutar korporacija takvi ljudi postaju nezgodni, jer oni imaju vlastitu ljestvicu vrednota i poznaju Božji zakon, a kada se u korporaciji demokratski dogovori činiti zlo, ovakvi će ljudi zazirati od zla i izbjegavati zlo. Sigurno da posljedice prijete čvrstom karakteru hrabrih ljudi, kao što su nekada u doba komunizma posljedice prijetile našim očevima i majkama, djedovima i bakama, ako bi išli i crkvu ili u kuću primili svećenika, te se aktivno angažirali u životu crkve. Nisu li takve posljedice prijetile kroz čitavu povijest Izraelskoga naroda, a kasnije i života Crkve, onima koji su se uvijek oslanjali na Božji Zakon?

Zato Isus ovako izgovara posljednji dio današnjega Evanđelja: „A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao.“ (Cfr. Lk 12,4-5). Isus se ovdje obraća svojim prijateljima. To nije neka nova grupa ljudi, različita od njegovih učenika ili onoga mnoštva koje se oko njega skupilo na početku Evanđelja. To su ti isti ljudi ako su sposobni prihvatiti Isusov nauk s obzirom na licemjerje, te biti iskrenoga i jednostavnoga srca, uvijek govoreći istinu i pokazujući spremnost prihvatiti posljedice toga nauka u svome životu, a to je trpljenje i smrt za Krista.

Isus želi tim riječima i nas osloboditi straha od smrti, pogotovo kada bi smrt mogla biti povezana s našom vjernošću Bogu i njegovim riječima. Isus u svom govoru jasno razlikuje „ubijanja tijela“ i „moć baciti u pakao“. Ne trebamo se bojati onih koji ubijaju tijelo, jer čovjekov duh živi. Različiti su načini ubijanja tijela, ali ovdje se jasno misli na okončanje zemaljskoga života. „Moć baciti u pakao“ je nešto drugo, to je kada čovjek prestaje biti čovjek, jer ne razmišlja svojom glavom, jer prestaje voljeti svojim srcem i zanemaruje ostvariti ono što mu je Stvoritelj namijenio kao životnu zadaću. Poticaj na takvi dehumanizirani način života dolazi k nama sa svih strana u modernom društvu. Toga se trebamo bojati. Kada čovjek izgubi svoju osobnost, te počinje misliti tuđe misli i prestaje voljeti svojim srcem, kada iz vida izgubi Stvoritelja i njegov plan za čovječanstvo, a to je da budemo njegovi ljubljeni sinovi i kćeri, braća i sestre međusobno, čovjek se nalazi na putu u pakao. Samo je pitanje kada će doći tjelesna smrt, a prema Isusovim riječima takvi dehumanizirani način života sa sobom i nosi preranu tjelesnu smrt, nakon koje slijedi završetak u paklu. Takvoga života se trebamo bojati i svih onih koji nas potiču hodati u tom dehumaniziranom smjeru. Da nas oslobodi straha da nismo sami na tom životnom putu, Isus priča o vrapčićima za koje Bog vodi brigu, a kamoli više neće voditi brigu za nas dok mu želimo biti vjerni na našim životnim putovima.

U ove jesenske dane suncokreti ispred naše crkve u Torontu su dozorili i svi im se vesele, bilo prolaznici koji se vole slikati pred njima, bilo vjeverice koje se njima hrane ili vrapčići koji u njima stanuju. Jedan od takvih vrapčića, dok se pogostio sjemenkama suncokreta, uletio je u našu crkvu, jer su vrata bila otvorena. Letio je po crkvi dok se nije umorio, spustio se na pod, te ponovno našao strujanje zraka i odskakutao kroz otvorena vrata u slobodu. Ako se Bog brine za toga vrapčića u Župi naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu, neće li se puno više brinuti za one vjernike, koji mu iz tjedna u tjedan dolaze, slušaju njegove riječi, primaju njegovo tijelo i žele hoditi po njegovom Zakonu. Doista, ne moraju se ti vjernici bojati, a niti drugi vjernici diljem lijepe naše Domovine, njihove su vlasi izbrojene, jer vredniji su od mnogo vrabaca. Samo je potrebno ostati vjeran Bogu i čovjeku i ljubiti Boga i čovjeka i sve će biti dobro.

Vlč. dr. Mladen Horvat, župnik Župe Naše Gospe Kraljice Hrvata iz Toronta u Kanadi.