SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivan Lastovčić: Isus ne zaboravlja čovjeka u nevolji. On liječi i spašava.

ČITANJA:

Lev 13,1-2.45-46;

Ps 32,1-2.5.11;

1Kor 10,31 – 11,1;

Mk 1,40-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Božju tumači vlč. Ivan Lastovčić:

Današnja čitanja donose nam dvije strane života. U prvom čitanju slušamo kako Job jadikuje nad svojim životom. Taj život je borba, od jutra do večeri, često besmislena vrtnja. A s druge strane, ako u takav razrušeni, slomljeni život pustimo Boga sve može biti drugačije. U Isusu se Bog utjelovio i prišao čovjeku u njegovoj krhkosti i prolaznosti, u njegovoj patnji i bolesti. U evanđelju vidimo Isusa koji ozdravlja i izgoni zloduhe, spašava mnoge od različitih bolesti. Njegovo djelovanje je toliko snažno da zlodusi moraju obznaniti tko je on. S njime je došao kraj njihovoj vlasti nad ljudima. A snagu za djelo spašavanja crpi iz jedinstva s Ocem. Povlači se na molitvu, na samotna mjesta. Odnosno, molitva je prva na početku dana, kako čujemo u današnjem odlomku. A zatim treba stići tolikima koji čekaju spasenje. Naglašava hitnost i važnost hoda naprijed, u druga mjesta. U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 1, 40-45) sveti Marko opisuje kako Isus liječi jednoga gubavca koji je kleknuo pred njega i zamolio da ga očisti od te opake bolesti. U molbi ovoga gubavca nije samo sadržana čežnja za ozdravljenjem nego živa vjera da je baš Isus taj koji to može učiniti jer u to vrijeme nije postojao lijek niti ikoji liječnik koji bi mogao čovjeka spasiti od te pogubne bolesti. Rana na rani od koje se raspada tijelo izvana i iznutra bila je početak izolacije jer su takvi ljudi zbog straha od zaraze bili posvema isključeni iz društva. Kako to da se neke stvari nisu promijenile nakon dva tisućljeća uz sav napredak tehnike i medicine?

Gubavci se nisu smjeli kretati među drugim ljudima, nisu smjeli stanovati u naseljima i bili su udaljeni iz svojih obitelji, morali su se sklanjati s puta kad bi prolazili zdravi, pri tome zakriliti usta plaštem i vikati: „Nečist! Nečist!“ Biti posvema izbačen iz društva, iz Hrama, iz naselja, iz društvenog života, pa čak i od svoje obitelji.

Gledajući ono što čini gubavac, Isus je ganut. Isus prekida njegovu izolaciju i pri tom prima na sebe njegovu nečistoću, kao što je simbolično najavio svrstavanjem među grešnike prigodom krštenja na Jordanu. Kraj Njegova života to će jasno potvrditi njegovo poslanje: Isus će na kraju stvarno biti izoliran – izbačen izvan grada i stvarno ubijen na nečistom mjestu. Bog jasno pokazuje na kojoj je strani. Isus pokazuje da naš Bog nije neki daleki i hladni Bog koji ostavlja čovjeka i gleda na nas izdaleka nego on ulazi u naš život i dotiče bijedu i nečistoće svakoga čovjeka. I danas se događa da među nama ima onih koje je većina otpisala i koji su u očima ljudi nepopravljivi. To mogu biti beskućnici, ovisnici, stariji, zapuštena i neodgojena djeca – pa često i neki član naše obitelji koji se ne uklapa u način i stil života kakav od njih očekujemo. Oni koji nam se gade baš kao što su se gubavci gadili ostalim ljudima u Isusovo vrijeme. Zašto? Zato jer se bojimo ući u njihovu patnju, njihovu samoću… Isus želi reći svakome čovjeku: Nisi sam. I: budi čist.

Najveća guba koja je zahvatila čovječanstvo je otuđenost. Ljudi bježe jednih od drugih na svoja mjesta izolacije gdje ih nitko neće vidjeti ni čuti, gdje žive kao živi mrtvaci životareći na marginama postojanja. Najčešće ti ljudi sami vjeruju da za njih spasa nema i da će do kraja života ostati odbačeni, marginalizirani,neprihvaćeni, nevoljeni.

A za Isusa nema otpisanih. On dobro razlikuje grijeh od grešnika i spašava i gubavca, i preljubnicu, i pogane, i desnoga razbojnika… Ispod gube grijeha, ispod rana i zadaha raspadanja i smrti Isus vidi čovjeka. Evanđelje jasno pokazuje što Isusu znači čovjek, posebno čovjek u nevolji. A što se dogodilo nakon ovoga čuda, što se dogodilo nakon Isusova odlaska sa ove zemlje? Patnja i dalje ostaje. I ovaj život kao borba. Bolesti također. No Crkva ne smije zaboraviti svoje poslanje! Sv. Pavao nastavlja Isusovu misao i poslanje: propovijedanje evanđelja – radosne vijesti. Treba navijestiti ljudima da nisu sami u svojoj patnji. Isus je i danas tu. On liječi i spašava. Ako smo susreli Isusa, ako smo i sami ozdravljeni, ne možemo šutjeti o tome. Govoriti drugima o tome – to je imperativ, to je dužnost, govori sv. Pavao.

Tako to čini Isus? A mi, Isusovi učenici?

Postati blizak ljudima poput Isusa, biti sluga, biti nejak da spasiš druge. Već ovdje možemo prepoznati otajstvo Isusova križa: “A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,4-5) Isus je na križu bio poput izopćenog gubavca jer je svu našu gubu pokupio na sebe. I danas po sakramentu sv. Ispovijedi događa se iscjeljenje I oslobođenje čovjeka gdje Gospodin izriče nad svakim čovjekom: Hoću, budi čist. Ne zaboravimo što prije zatražiti Gospodina da nas očisti od svih naših grijeha. Jedini put iscjeljenja od različitih pandemija na tjelesnoj, psihičkoj I duhovnoj razini je Kristov put. S njim onda bivamo iscijeljeni, ozdravljeni, oživljeni, njegov narod i njegova svojina. Osobno mislim da bez vjere nema iscjeljenja i nema životne nade.

Vlč. Ivan, župnik zagrebačke župe Sv. Ivan Krstitelja