Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Damir Ocvirk: Krepost nade čuva nas od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi

/ sd

ČITANJA:

Iz 65,17-21;

Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na ‘blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude’ u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sin jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Ocvirk:

Kraljevski službenik imao je smrtno bolesnoga sina. Kada je čuo da je Isus došao iz Jude’ u Galileju, otišao je k njemu, moleći Isusa za pomoć. Dolazi mu s pouzdanjem da će Isus učiniti čudo kao i onomad kad je učinio čudo u Kani Galilejskoj, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Kraljevski službenik ima pouzdanje da ga Isus neće iznevjeriti. I Isus čini čudo. Dok se službenik utješen vraćao kući, saznaje najradosniju vijest da mu je sin živ i zdrav.

Pouzdanje ili – bolje rečeno – nada – kojom pristupa kraljevski službenik je krepost koju ima vjernik, kao pouzdano i čvrsto sidro duše, da vjeruje Kristovim obećanjima, ne oslanjajući se samo na svoje sile, već silu Duha Svetoga. Krepost nade čuva nas od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti te širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Čak štoviše, čuva nas od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.

Samo je Bog razlog i izvor sve nade. On nam daje snagu da možemo naći nadu u svim okolnostima i izlijeva na nas milosti i dar svojega Svetog Duha. Iako će nas svijet u tome pokušati omesti, ne smijemo nikada zaboraviti na Boga.

Vrijeme korizme je vrijeme u kojem dopuštamo Gospodinu da izliječi ono što je u nama bolesno – ono što su ranili grijeh i nevjera. Dakako, da to ozdravljenje može biti bolno, jer od nas traži žrtvu i odricanje. Traži i onu žrtvu našeg isticanja iz mase koja nam često ne dopušta da jasno izreknemo svoje potrebe Bogu. Kraljevski je službenik – da bi pristupio Isusu – trebao iskočiti iz mase. Iskočiti iz uskogrudnosti i potrebe da se poistovjeti s masom. Isus želi da pred njega stanemo iskreno i s povjerenjem. Da se izdignemo iz vlastitih i kolektivnih uskogrudnosti i lažnih obzira. Isus može sve. Isus nas može i toga osloboditi i dati nam novo srce.

Dani koji su pred nama obilježeni su pripravom za svetkovinu svetoga Josipa, Bogorodičina zaručnika. Papa Franjo proglasio je Godinu svetoga Josipa koja će trajati do 8. prosinca ove godine. U svome Apostolskom pismu „Očevim srcem“, papa Franjo ovako ističe Josipovo povjernje i njegovu nadu kada govori o njegovom očinstvu:

Očevi se ne rađaju, već stvaraju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac.

Biti otac podrazumijeva upoznavanje djece sa životom i stvarnošću. Ne sputavati ih, biti previše zaštitnički nastrojeni ili posesivni, već ih učiniti sposobnima da sami odlučuju, uživaju u slobodi i istražuju nove mogućnosti. Možda je iz tog razloga, uz očev naziv, tradicija također pripisala Josipu i naziv „Prečisti Otac“. Taj naslov nije samo znak naklonosti, već zbroj ponašanja suprotnih posesivnosti. Čistoća je sloboda od posesivnosti u svim područjima života. Samo kad je ljubav čista, ona je uistinu ljubav. Posesivna ljubav u konačnici postaje opasna; ona zarobljuje, guši, čini nas nesretnima. Sam Bog volio je čovjeka čistom ljubavlju, ostavljajući ga slobodnim čak i da pogriješi i da se postavi protiv njega. Logika ljubavi uvijek je logika slobode, a Josip je znao voljeti na izvanredno slobodan način. Nikad se nije stavljao u središte. Nije mislio na sebe, već se usredotočio na Marijin i Isusov život.

Josip sreću nije pronašao u samopožrtvovnosti već u samodarivanju. U njemu nikada ne vidimo frustraciju, već samo povjerenje. Njegova strpljiva šutnja ne uključuje prigovore, već konkretne geste povjerenja. Svijet danas treba očeve, nema koristi od tirana koji žele dominirati nad drugim kako bi ispunili vlastite potrebe; odbacuje one koji miješaju autoritet s autoritarnošću, služenje sa servilnošću, sučeljavanje s ugnjetavanjem, dobročinstvo s dobrobiti, silu s uništenjem. Svako istinsko zvanje rođeno je iz dara samoga sebe, a to je plod žrtve. Ova vrsta zrelosti također je potrebna u svećeništvu i posvećenom životu. Bez obzira na poziv, bilo na brak, bilo celibat, bilo djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da se učini znakom ljepote i radosti ljubavi, riskira da se iskaže nesreća, tuga i frustracija.

U svakom ostvarenju očinstva, uvijek bismo trebali imati na umu da ono nema nikakve veze s posjedovanjem, već je „znak“ koji upućuje na veće očinstvo. U određenom smislu, svi smo poput Josipa: sjena jedinoga nebeskog Oca koji daje da „sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 45); i sjena koja slijedi Sina.

Vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa sa zagrebačke Trešnjevke

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja