SVAKODNEVNO U 7:30 Tražiš li znak kako bi se utvrdila tvoja vjera?

ČITANJA:

Post 4,1-15.25;

Ps 50,1.8.16bc-17.20-21;

Mk 8,11-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Riječ Božju tumači fr. Ivan Marija Tomić:

Draga braćo i sestre, ima jedna priča o čovjeku koji je cijeli život tražio od Boga da mu pošalje čudo kako bi utvrdio svoju vjeru. Iz dana u dan u svojim molitvama je od Gospodina iskao nešto veliko i nevjerojatno, ali se ništa od toga nije dogodilo. Razočaran i uvjeren da Bog za njega ne mari, životario je u svojoj vjeri i nevjeri. Kad je poslije smrti stao pred Gospodina, upitao ga je zašto mu nikad nije dao znak. Bog mu je na to odgovorio: “Dijete moje, dao sam ti toliko znakova, ali nisi ih prepoznao. Kad si bio u očaju, poslao sam ti prijatelja da te utješi. Kad si bio gladan, poslao sam ljude koji su te nahranili. Kad si tražio smisao, dao sam ti obitelj i prijatelje da ti pokažu ljubav. Svakoga dana bio sam uz tebe kroz male stvari, ali ti si gledao samo u nebo, tražeći ono što nisi trebao.”

Čudni smo mi vjernici, draga braćo i sestre. Naizgled, može se činiti kako je u našem vjerničkom životu sve u redu, ali, zagrebimo samo malo ispod površine i naći ćemo nevjeru i sumnju pa čak i iskušavanje Gospodina, svakodnevnim očekivanjem da ispuni naše prohtjeve, naša očekivanja, te da nam pošalje neke velike znakove koji će potvrditi da je tu, da je prisutan… Pri tome nam nije dovoljna Njegova riječ, nije dovoljna Njegova prisutnost u euharistiji, nije dovoljno ništa izuzev da se ispuni ono što mi očekujemo. I onda se događa to da trčimo za čudima i čudotvorcima, za ukazanjima i kojekakvim potvrdama i porukama da je On prisutan. Sumnjamo u Njegovu prisutnost ukoliko ju „ne osjećamo“, kao da bi vjera bila bazirana na prevrtljivosti naših osjećaja.

Kad nas pogode bolest ili materijalna oskudica, odmah očekujemo nekakvo čudo u kojem će to biti riješeno u pet minuta. Svoju nesigurnost i nepouzdavanje u molitvu, duhovno razlučivanje i savjest pri donošenju bitnih životnih odluka poput prihvaćanja posla ili ulaska u vezu ili brak s nekom osobom, prebacujemo na nekakav znak koji tražimo od Gospodina, samo zato što se bojimo preuzeti odgovornost za vlastiti život. Tražimo od Gospodina da ukloni našu ili tuđu patnju, ne želeći priznati da tako odbacujemo spremnost na križ i žrtvu preko kojih se očituje istinska ljubav u ovom svijetu. Na taj način pokazujemo da smo skloni uvjetovati Božju ljubav vanjskim uspjesima, umjesto da povjerujemo kako nas Bog voli bezuvjetno čak i onda kad prolazimo kroz poteškoće.

Današnje nas evanđelje upozorava kako se nevjera ne liječi čudima već povjerenjem u Isusovu riječ, u Isusovu osobu, a kad to učinimo, onda se događa najveće čudo – čudo promjene našeg srca. Vjera nije ugovor s Bogom, već odnos ljubavi i povjerenja, a traženje znakova može odražavati našu nevjeru, te oholost u kojoj očekujemo od Boga da „dokazuje“ svoju prisutnost. U konačnici, pravi znak Božje prisutnosti već je dan – u Isusovom križu i slavnom uskrsnuću. Amen.