SVAKODNEVNO U 7:30 S. Ana Begić: Nadiđimo svaki oblik osude bližnjega i prepoznajmo u njemu sliku Božju

ČITANJA:

Dn 9,4b-10;

Ps 79,8-9.11.13;

Lk 6,36-38

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Riječ Božju tumači s. Ana Begić:

Prije odlomka kojega danas razmatramo Evanđelje govori o ljubavi prema neprijatelju. Važno nam je to istaknuti jer tek nakon govora o dužnosti da ljubimo i svoje neprijatelje, izvještava o Isusovom pozivu da nadiđemo svaki oblik osude bližnjega. Isus nadilazi židovsko shvaćanje pravednosti prema kojem svakoga moramo prosuditi isključivo na temelju njegovih djela (recipročna pravednost). Osim toga, Isus želi nadići naš egoizam u svjetlu kojeg ljubimo samo one koji imaju neku vrijednost za naš život ili imamo od njih kakvu korist. U današnjem svijetu ovakve egoistične ljubavi imamo u izobilju.

Na žalost često nismo svjesni kada upremo prstom u bližnjega da taj isti prst upiremo i u sebe. Grijesi predrasuda i osuda danas su gotovo postali sastavni dio naše svakodnevice. Pitamo li se ono što nam Isus naglašava u Evanđelju o pitanju osude? Ili smo toliko kruti i indiferentni, te na odgovor na pitanje gdje ti je brat tvoj ili sestra tvoja, odgovaramo zar sam ja čuvar brata ili sestre svoje, ili što ja s njima imam. Da je Krist provodio u djelo takve stavove bismo li mogli govoriti o ljubavi uopće?

Za razliku od ondašnjeg shvaćanja ljubavi, osobito u ondašnjem grčkom svijetu koja je sadržavala poziv na ostvarenje vlastite punine (skriveni egoizam), u evanđeoskom smislu, ljubav, agape, Caritas, ne shvaća se kao težnja za ostvarenjem osobne punine (nije usmjerena na samoga sebe), već izražava stav da smo spremni žrtvovati vlastiti život za drugoga. U poganskim religijama, Bog ne ljubi čovjeka. Biblijski Bog pak ljubi čovjeka do te mjere da je spreman dati vlastitu intimu (Sina) u nakani da spasi čovjeka. Na takvu nas ljubav Bog poziva. Na ljubav koja nije usmjerena na samoga sebe, na skriveni egoizam, nego na ljubav koja ne traži ništa zauzvrat. Koja se daje bezrezervno. Zato treba ozbiljno shvatiti riječi: mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.

Pozvani smo nadići stav koji drugoga samo osuđuje. Često sebe postavljamo mjerom prema kojoj druge sudimo! U drugome smo pozvani prepoznati sliku Božju, da je i on ljubljen i pozvan od Boga. Osuda bližnjega, zapravo proizlazi iz našeg prikrivenog stava da smo bolji od drugih (slijepi smo) i da želimo nad drugima vladati. Osudom želimo pokazati kako smo mi bolji od njih i da oni ne zaslužuju poštovanje. U tom smislu svaka bratska opomena mora proizlaziti iz ljubavi prema drugoj osobi, iz želje da joj pomognemo, a ne osudimo. Mora proizlaziti iz poniznosti jer smo i sami grešnici. Naime, „u Gospodina je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega, i nismo slušali glas Gospodina, Boga našega, da slijedimo njegove zakone, što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.“ (Dn 9, 4b-10)

Martina s. Ana Begić, profesorica na Katedri moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu