SVAKODNEVNO U 7:30 Kada Bog ne odgovori odmah

ČITANJA:

Gal 3,1-5;

Otpj. pj.: Lk 1,69-75;

Lk 11,5-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Prispodoba počinje usred noći. Čovjeku iznenada dolazi gost, a on nema čime poslužiti ga. Odlazi prijatelju, kuca na vrata i moli tri kruha. Iznutra dolazi odgovor: ne dosađuj mi, vrata su zatvorena, djeca spavaju. Ali čovjek nastavlja kucati. Isus tom slikom govori o ustrajnosti u molitvi. No pritom ne želi reći da je Bog nalik mrzovoljnom čovjeku kojega treba dovoljno dugo uznemiravati da bi popustio. Upravo suprotno. Ako i ljudi, sa svim svojim ograničenjima, ipak znaju dati dobro, koliko će više Otac dati onima koji ga mole.

Ipak, slika ponoći ostaje, jer postoje razdoblja života koja stvarno nalikuju ponoći. Molimo, a ništa se ne pomiče. Molimo za čovjeka koji godinama ide pogrešnim putem. Za dijete koje se udaljilo. Za mir u obitelji. Za ozdravljenje. Za izlaz iz situacije koja se čini zatvorenom sa svih strana. Tada se u čovjeku pojavi pitanje koje možda nikome ne kaže: čuje li me Bog uopće? Isus danas ne nudi jeftin odgovor. Ne obećava da ćemo svaku molitvu vidjeti ispunjenu upravo onako kako smo je zamislili. Ali kaže: kucaj.

To je vjera u njezinu možda najogoljenijem obliku. Ne osjećati sigurnost, a ipak ostati pred vratima. Ne imati odgovor, a ipak ne otići. Jer Božja šutnja i Božja odsutnost nisu isto. To je teško prihvatiti. Mi živimo u svijetu trenutačnih odgovora. Poruka je pročitana, a odgovor još nije stigao i već postajemo nemirni. Pritisnemo tipku i očekujemo rezultat. Brzina je postala gotovo mjerilo stvarnosti. A Bog često radi u vremenu koje nama izgleda presporo. Sjetimo se koliko je toga u prirodi skriveno prije nego što se išta vidi. Sjeme dugo leži pod zemljom. Izvana nema ničega. A ipak se život već događa. Možda se tako događa i s nekim našim molitvama.

Možda je zato u molitvi potrebno naučiti i nešto što nam je inače vrlo teško: ne požurivati Boga. Postoje stvari koje sazrijevaju samo u vremenu i postoje odgovori koje bismo, da ih dobijemo prerano, možda čak i pogrešno primili. Čovjek u molitvi zato ne uči samo govoriti Bogu što želi, nego i dopustiti da njegovo srce polako postane sposobno za ono što mu Bog želi dati. Ponekad nas čekanje ne udaljava od uslišanja, već nas za njega pripravlja. Ono nas ogoljuje od potrebe da sve držimo pod nadzorom i uči nas povjerenju koje više ne počiva na tome da vidimo ishod, nego na tome da poznajemo Onoga kojemu smo pokucali.

Najzanimljiviji dio današnjega Evanđelja dolazi na kraju. Isus kaže da će Otac dati Duha Svetoga onima koji ga mole. Mi smo možda očekivali da će reći: dat će vam upravo ono što tražite. A on obećava Duha. To znači da molitva ne mijenja samo okolnosti. Ona preobražava i onoga koji moli. Tražimo da Bog ukloni određeni križ, a on nam katkad daje snagu za njegov put. Tražimo da promijeni drugoga, a u molitvi počne liječiti našu gorčinu prema toj osobi. Tražimo izlaz, a on nam najprije daje svjetlo za jedan korak. To nije manje od uslišanja. Ponekad je to dublje uslišanje.

Zato, ako postoji molitva koju si gotovo prestao moliti jer ti se čini da se ništa ne događa, danas je možda dovoljno učiniti samo jedno: ponovno pokucati. Bez velikih riječi. Bez uvjeravanja Boga. Samo stati pred vrata. Jer možda najveće čudo molitve nije da uvijek dobijemo ono što smo zamislili. Najveće je čudo da u noći ne ostanemo sami.