SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Siniša Pucić: Zatvaramo li oči pred novim izazovima ljubavi?

ČITANJA:

iz Reda sprovoda: Iz 25, 6a.7-9;

Ps 25, 6-7c.17-18.20-21;

Rim 8, 14-23;

Mt 11, 25-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Riječ Božju tumači fra Siniša Pucić:

Priča ide ovako: Jednog dana rabin upita svoje studente: “Kako možete znati da je prošla noć i da sviće dan?” Jedan student odgovori: “Kad jasno možete vidjeti da je životinja koju vidite u daljini lav, a ne leopard.” “Ne”, reče rabin. Drugi student reče: “Kada možete reći da je stablo urodilo smokvama, a ne breskvama!” “Ne”, reče rabin, već “Kada pogledate u lice druge osobe i kada vidite da je muškarac ili žena vaš brat ili sestra. Jer sve dok ne budete kadri tako činiti, bez obzira na to o kojemu se vremenu dana radilo, još ste u noći.”

Draga braćo i sestre, današnje nas evanđelje razgolićuje pred temeljnom istinom naše vjere: jesmo li sinovi svjetla ili sinovi tame. Ljubimo li doista bližnjega svoga u kome prepoznajemo izvornu sliku Božju, osobito bližnjeg u nevolji, tada smo doista obasjani svjetlošću Oca nebeskoga te na posljednji sud Bogu u ruke predajemo ono najvažnije što možemo iz svoga srca prinijeti – sebedarnu ljubav.

No, ukoliko mjesto takve ljubavi u našem životu zauzme sebeljublje, uskraćivanje sebe Bogu i bližnjemu, Gospodinu nemamo što dati osim praznog srca, tmine koja nas u konačnici vodi do trajnog mraka, gdje nema ni Boga ni onih koji su Božji. Svo stečeno znanje, poznanstva, uspjesi u poslu, ostvarene karijere do neslućenih razmjera…ma, sve to ne vrijedi ni mrvu ljubavi koju smo, dajući je potrebitima oko nas, ugradili u vječnost s Bogom i svima svetima njegovim.

Stoga nas u času dok čujemo ove Isusove evanđeoske riječi treba protresti ono isto pitanje koje je Bog uputio Kajinu nakon ubojstva Abela: gdje li je brat tvoj? Dragi slušatelju i slušateljice, sklopi sada svoje oči i probaj odgovoriti na pitanje koje i tebe stavlja pred najvažniji ispit tvoga života: gdje li ti je brat, gdje li ti je sestra u ovom trenutku tvoga života? Gdje li su ti oni koji vape za mrvom tvoga vremena koje ćeš im podariti, za riječju vrednovanja dostojanstva ljudske osobe u njima kojom ćeš ih ohrabriti, za iskrenim osmijehom kojim ćeš rastjerati svu tugu njihova srca, za toplim zagrljajem kojim ćeš im upaliti novo svjetlo nade.

A sada otvori oči i dobro ih drži otvorene na sve potrebe bližnjih kojima te Bog dariva i želi te neprestano veseliti. I nikada ih više nemoj zatvarati pred novim izazovima ljubavi koji će ti možda već danas biti stavljeni pred tebe. Ne boj se, samo idi. I ljubi.

Fra Siniša Pucić, odgojitelj sjemeništaraca i vjeroučitelj u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji »Fra Marijan Lanosović« u Slavonskome Brodu.