SVAKODNEVNO U 7:30 Briga za najmanje

ČITANJA:

vl.: Izl 23,20-23;

Ps 91,1-6.10-11;

Mt 18,1-5.10

Tekst evanđelja:

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Danas slavimo spomendan svetih Anđela čuvara. Ovaj odlomak iz evanđelja po Mateju jedan je od onih svetopisamskih tekstova koji najsnažnije upućuju na njihovo postojanje. Govoru o anđelima prethodi pitanje učenika: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“ Vidimo da je učenicima to važno pitanje jer, indirektno, oni sami žele biti među najvećima u tome kraljevstvu. Samo nisu sigurno kako se to postiže i koja su Božja mjerila.

Možemo samo zamisliti njihovo čuđenje kada Isus doziva dijete i postavlja ga posred njih. Umjesto da djeca budu ona koja će slušati i učiti od starijih, Isusovi učenici moraju učiti od djeteta. Što to ima dijete, a nemaju apostoli? Dijete u svojoj nemoći mora potpuno ovisiti o tuđoj pomoći. Mora se potpuno poniziti i predati u ruke svojih skrbnika. To je slika koju Isus predstavlja svojim učenicima. Isti Isus koji ima moć liječiti, uskršavati mrtve i stišavati oluje, sebe je oplijenio svakog zemaljskog dobra – nema ni ugledno porijeklo, ni svoju kuću niti novca. Isusova nemoć pokazala se posebno u muci i na križu, kada se predao „u ruke grešničke.“ Isus traži takvu sposobnost prihvaćanja nemoći i od svojih učenika i pokazuje kako je to mjerilo veličine u kraljevstvu nebeskom. Jer u nemoći i slabosti, kako je to iskusio i sv. Pavao, posebno se očituje snaga Božja (2 Kor 12,10).

U nastavku, Isus govori o brizi za najmanje. Budući da su toliko ovisni o odraslima, ne smije ih se prezirati. Pod tim prezirom podrazumijeva se svako zloupotrebljavanje dječje dobrote, povjerenja i nemoći. Baš u tim recima Isus pokazuje koliku brigu ima Otac za svako svoje dijete: „anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega.“ I onda kada ljudi učine propuste, pogreške pa čak i zločine protiv najmanjih, njihovim anđelima ništa od toga neće promaknuti. Sveto pismo svjedoči da je jedno od najvećih blagoslova u životu imati pogled Božji, a jedan od najtežih prokletstava kada se taj isti pogled odvrati od čovjeka. Zato Isus upozorava da, dok se trebamo učiti poniznosti od najmanjih, trebamo imati posebnu brigu prema njima.

Ovaj i drugi tekstovi Svetoga pisma uče nas da nam Bog svima daje anđele čuvare (anđeo vodi Petra iz tamnice – Dj 12,7; Heb 1,14), ali i da se brine za sve detalje našega života (Mt 10,30 – „A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene“). Potrebno je često prisjetiti se tolike Božje brige za nas. Kada se pojave tjeskobe i nezadovoljstva, možda su oni znakovi da nismo dovoljno svjesni Božje ljubavi i zauzetosti. Zahvalimo Bogu za nebrojena dobročinstva kojima nas svakoga dana obasipa, a danas posebno zahvalimo za dar anđela čuvara. Neka nas naši anđeli čuvari i dalje vode na životnome putu, kako bismo jednom zajedno s njima mogli davati vječnu hvalu Bogu u nebu.

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete Mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maknuti s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i Papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.