SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Tomislav Faletar: "Naš je život smislen tek kada se daruje Bogu i drugima"

ČITANJA:

Dn 1,1-6.8-20;

Otpj. pj.: Dn 3,52-56;

Lk 21,1-4

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus pogleda, vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: »Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Faletar:

„Daj sve od sebe!“ – poruke su mnogih reklama. Posebno je to postala uzrečica mnogih sportaša, čak i kad budu poraženi: „Dali smo sve od sebe, ali…“. Mnogi ljudi će često za sebe u raznim životnim situacijama reći: „Dajem sve od sebe, ali ne ide…“.

Pred Bogom znamo da nema isprike, jer on proniče srce čovječje. On zna jesi li dao stvarno sve od sebe ili si dao samo mali dio sebe. Ne treba se čuditi kako onda Isus za udovicu kaže da je darovala više od onih koji su dali možda sto puta više od nje.

Dva novčića te udovice su zaista vrlo mali, neznatan iznos. Taj iznos jedva da nešto vrijedi. Ipak, kako znamo iz biblijske povijesti, udovice, siročad i stranci su bili najugroženija skupina ljudi onoga vremena. Udovice koje su ostale bez muža nisu imale zaštitu, nisu imale primanja, ostavljena su na milost i nemilost svojih bližnjih. Tako da je logično kako ta udovica nije mogla niti imati više od toga. I teško nam je zamisliti nekoga tko bi u milostinju dao sve što ima, a da za sebe ne ostavi barem nešto.

Najveća tragedija vjernika jest kada ostanu na površini vjere i na površini odnosa s Bogom. Kao santa leda, dio iznad površine mora da se čini smiješan kada se usporedi sa onim dijelom ispod površine. Tako je s vjerom i s našim predanjem Bogu. Tko ostane na površini vjere izgleda vrlo smiješno kada se usporedi s ljudima (npr. svecima) koji su se potpuno predali Bogu. Vijernik koji živi na površini svoga odnosa s Bogom, istina je, moramo priznati, daje Bogu nešto, daje jedan dio sebe. I nitko ne može reći da takav vijernik ne daje ništa Bogu. Bog, s druge strane, ne traži od nas nešto, nego traži nas u potpunosti i cjelovitosti našega života. Nekada se ponašamo, a to je napast svakom čovjeku, kao oni ljudi iz nekih davnih vremena koji su žrtvovali životinje ili čak i ljude kako bi ublažili gnjev i srdžbu svojih bogova. Velika je napast misliti kako je dovoljno nešto odraditi za Boga i na taj način „zadovoljiti“ njegovu potrebu za našim služenjem. Napast je i misliti kako je dovoljno nešto izmoliti, nekoj misi prisustvovati, na neko hodočašće otići i da ćemo tako sebi osigurati „stanje primirja“ s Bogom. Još je veća napast misliti kako ćemo Boga „primiriti“ sa svojim novcima ili darovima koji će nam osigurati „ugovor o opraštanju dugova“.

Bogu ništa od toga ne treba. On je uvijek isti, nepromjenjiv, svet i dobar. Njega to neće promijeniti, ali nas sve to može promijeniti. Moramo shvatiti da je sve to samo nama potrebno, ali ne na način trgovanja s Bogom. Darivanje, davanje, odrađivanje i sve što činimo za Boga mora proizlaziti iz našega odnosa s njime. Sve će to biti površno ako je naš odnos s njime površan. I sve to, potpuno identično djelovanje, može biti nama na veliko posvećenje i izgradnju, ako proizlazi iz dubokog odnosa s Bogom.

Možda se bojimo nekada da Bog ne zatraži od nas sve što imamo. Možda se bojimo kao onaj mladić iz Evanđelja koji je zbog velikog imetka prestao tražiti vječni život. Možda se bojimo dopustiti Bogu da bude prisutan u svakom dijelu našega života, pa mu dopuštamo da bude samo tamo gdje nama odgovara.

Možda zbog tog straha zaboravljamo da ćemo primiti stostruko od svega što smo Bogu predali. Trebamo se podsjetiti kako je naš život smislen tek kada se daruje Bogu i drugima. Trebamo se često sjetiti kako naš život ima smisla tek kada slijedimo Isusov primjer, a to možemo samo ako smo zagledani u Isusov križ na kojem nam se objavljuje i naš životni put: nema veće ljubavi od ove nego da netko položi svoj život za svoje prijatelje.

fra Tomislav Faletar