Satnik

Autor: don Ante Mateljan

”Sutradan, to jest dan nakon Priprave,

sabraše se glavari svećenički i farizeji

kod Pilata te mu rekoše:

Gospodaru, sjetismo se

da onaj varalica još za života kaza:

‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’

Zapovjedi dakle da se grob osigura

sve do trećega dana,

da ne bi možda došli njegovi učenici,

ukrali ga pa rekli narodu:

‘Uskrsnuo je od mrtvih!

I bit će posljednja prijevara gora od prve.’

Reče im Pilat: ‘Imate stražu!

Idite i osigurajte kako znate!’

Nato oni odu i osiguraju grob:

zapečate kamen i postave stražu.

(…)

Neki od straže dođoše u grad

i javiše glavarima svećeničkim

sve što se dogodilo.

Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje,

uzeše mnogo novca

i dadoše vojnicima govoreći:

‘Recite: Noću, dok smo mi spavali,

dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.

Ako to dočuje upravitelj,

mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti

da vi budete bez brige.’

Oni uzeše novac i učiniše

kako bijahu poučeni.

I razglasilo se to među Židovima

– sve do danas.”

(Mt 27, 62-66; 28, 11-15)

Ljudi moji, ovo mi se

još nikad nije dogodilo!

To da mi plate da nekoga ubijem,

e, to mi se događalo,

ali da mi plate, i to masno,

da čuvam mrtvaca, ma što mrtvaca,

u grob pokopana i pečatom zapečaćena,

e to mi se u životu nije dogodilo!

Da vam budem iskren,

ovdje je sve bilo čudno,

od samoga početka.

Otkad su ga hramski stražari

doveli svezana i popljuvana,

sve kao da je išlo naopako.

I svi su to vidjeli, pa opet nitko ništa.

Pilat ga je proglasio nevinim,

pa dao pretorijancima da ga izbičuju.

a njima to nije bilo dosta,

pa su ga obukli u skrletni plašt,

okrunili trnovom krunom,

izrugivali njega i njegov narod

klanjajući mu se kao kralju židovskomu!

A narod je na to urlikao od veselja.

Onda smo mu naprtili drvo križa

da ga vuče vrh Kalvarije.

I razapeli smo ga – ma stvarno.

Ne samo da sam to vidio svojim očima,

nego sam zapovijedao razapinjanjem!

Nije mi bilo prvi, a valjda ni zadnji put,

pa opet me je prožela neka jeza.

Razapinjanje bi obično potrajalo,

nekad bi raspeti danima visjeli

i polako umirali na križu.

Da svi vide i da se ustrave.

A ovdje – htjeli su da što prije svrši,

pa smo prebili potkoljenice

onoj dvojici razbojnika,

A Isus, ni tri sata nakon raspeća,

već je bio mrtav.

Evo, ovim sam mu kopljem probio bok

i potekla je sukrvica. Krv i voda.

To sam i Pilatu posvjedočio,

kad je poslao po mene da mu javim

je li to Isus već umro, pa da udijeli

njegovo tijelo da ga pokopaju.

Što je opet čudno, jer raspetima

zakon ne dopušta dostojan pokop.

Ta sve koji su tu prije bili razapeti

bacali smo u duboku rupu ovog

napuštenog kamenoloma iza Golgote,

i zalili živim vapnom.

Kad je kazna bila razapinjanje,

obično smo birali najokrutnije u četi,

i one koji najviše piju, da to obave.

Tako je bilo i toga petka,

pa možete misliti što su Isusu činili.

A mene je Pilat pozvao k sebi i naredio

da ih ipak koliko-toliko držim na uzdi,

da previše ne izazovu židovske glavare.

I obavili smo mi to, to razapinjanje,

i gledali smo pomno kako Isusa

skidaju s križa i stavljaju u grob.

Zaista je bio velik kamen

navaljen na grobna vrata.

A onda se dogodilo nešto čudno,

čudno da čudnije ne može biti.

U subotu me zove Pilat i veli:

Uzmi stražu, ali pazi, najbolje ljude,

u koje imaš puno povjerenje,

i idi ravno na Kalvariju.

Zapravo, podno Kalvarije,

tamo gdje je u vrtu pokopan

onaj Isus iz Nazareta, jučer razapeti.

Pazi, danas je Židovima svetkovina,

i nećeš ih vidjeti na ulici,

ali oni itekako paze na sve što činimo!

Ponesi pečatnjak i zapečati Isusov grob,

tako da bude svima vidljivo.

I neka straža ostane kod groba,

dok vam ne naredim drugačije.

Nisam znao što bih mislio, jer mi se,

dok smo se uspinjali, sve mutilo u glavi.

Kakva budalaština: čuvati grob!

Ali, zapovijed je zapovijed.

I ostali smo gore, u subotu, čitavi dan.

I noć sa subote na nedjelju.

A onda, o trećoj straži,

zemlja se potrese i zadrhta,

i nešto poput munje udari!

Svjetlo nas zabljesnu i popadosmo,

kao da smo obamrli.

Koliko je trajalo, ne bih znao reći,

tek to da smo, kad smo došli sebi,

vidjeli otvoren grob, kamen odbačen,

a iz groba izbija svjetlost.

Prestrašeni, povukosmo se nekoliko koraka,

a ja, kad sam se pribrao,

naredih pouzdanu vojniku,

da trkom ode u grad i javi Upravitelju,

što se dogodilo.

I što je dalje bilo? – pitate me.

Zapravo ne bih vam smio reći,

ali ne mogu ni prešutjeti!

Nakon nekoga vremena, vojnik,

kojega sam poslao Pilatu, vratio se i veli:

Zapovjedio Upravitelj da se odmah javiš

u kuću velikoga Svećenika.

Nije mi bilo lako, ali odoh!

Kad tamo, glavari i starješine vijećaju.

Ja čekam i čekam u dvorištu.

Onda se otvore vrata i pozovu me.

Dadoše mi kesu s novcima,

trideset srebrnjaka, i vele mi:

Ovako ćeš reći svojim vojnicima da kažu:

Noću, dok smo mi spavali,

dođoše njegovi učenici i ukradoše ga!

ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti

i sve učiniti da vi budete bez brige.

Novce sam podijelio. Pošteno!

Svakome u desetini po dva srebrnjaka.

I meni deset. Kako i pristoji.

A zapovijed smo izvršili.

Svima smo ispričali priču o krađi.

Znam da priča ne drži vodu, jer da je istina,

onda me ne bi nagradili nego kaznili

što nisam vršio svoju dužnost.

Ali, o tome neka brinu Židovi, a ne ja.

Ja ću se sada napiti!

I baš od srca nazdraviti

u zdravlje pokojnom Isusu!

Živio!