Gdje je nebo?

Autor: don Ante Mateljan

Gdje si ti, Gospodine, otišao?

Eto, to mi se stalno mota po glavi!

A kako i ne bi, jer kad zatvorim oči,

opet mi je uvijek pred očima ista slika!

Nevjerojatno je, ali mi smo se

tih dana zamalo pa naviknuli

da nam se ukazuješ, da nam se javljaš,

neočekivano, kroz zatvorena vrata,

ili na putu, ili na jezeru,

da se pojaviš za doručak ili za večeru.

Prepoznavali smo te

– pa tko te ne bi prepoznao –

tako lako: po odsjaju, po svjetlosti,

po radosti kojom si blještao,

po neugasivu životu

koji kao da je iz tebe vrio,

i svaka nam je tvoja riječ bila

neizreciva milost i blagoslov.

Toga, četrdesetoga dana,

opet je sve bio drugačije.

Znali smo da voliš hodati,

i put Emausa i kroz Galileju,

ali obično bi došao k nama

dok smo bili na okupu.

Neko vrijeme (prekrasno je to bilo vrijeme)

ostao bi s nama, govorio i razgovarao,

i dopuštao da se osvjedočimo da si živ.

To najbolje može potvrditi Toma.

I toga, četrdesetoga dana,

opet si se pojavio.

Očekivali smo te,

jer si nam rekao da budemo zajedno.

A uvijek kad smo zajedno dođeš ti!

Tako je bilo i toga, četrdesetoga dana.

Došao si i poveo nas sa sobom.

Išli smo polagano, u proljetno jutro.

Poveo si nas put potoka Cedrona,

istim, onim putem kojim smo išli

u noći nakon posljednje večere,

onda zbunjeni i ne shvaćajući,

a ovaj put neizmjerno radosni.

Kad smo prešli preko potoka,

krenuo si put Getsemanija.

Odmah smo znali da ne možeš zaobići

onaj Maslinski vrt, u kojemu te Juda izdao,

stražari uhvatili a mi se razbježali.

Naslonio si se na staru maslinu,

pod kojom si se znojio krvavim znojem.

I sad vidim kako si pomilovao

hrapavu, raspuknutu koru debla,

kao da želiš zacijeliti sve rane svijeta.

A grane masline su na povjetarcu lelujale

tebi na posljednji pozdrav!

Kroz Maslinski vrt išli smo tiho.

Tek kad je trebalo dodati ruku na usponu,

preko ograde, počeli smo govoriti.

Ali, bio je to drugačiji govor od običnoga,

bio je to govor molitve u najobičnijim riječima,

u riječima poput onih koje si nas naučio

evo tu iznad Maslinskoga vrta,

na proplanku gdje smo prije svega nekoliko mjeseci

sjedili i razgovarali, gledajući zlatni odbljesak

veličanstvenog Hrama na podnevnom suncu.

Netko te je od nas zamolio: Učitelju,

Ivan Krstitelje je svoje učenike poučio,

pa i ti nas pouči kako ćemo moliti:

A ti si nam rekao: Kad molite, ovako govorite:

Oče naš, koji jesi na nebesima,

sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje,

budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

I još si tome dodao: A za sebe molite ovako:

Kruh naš svagdašnji daj nam danas,

i otpusti nama duge naše

kako i mi otpuštamo dužnicima našim,

i ne uvedi nas u iskušenje

nego nas izbavi od zloga!

Znaš da je tada Majka Marija bila s nama.

I ona je svih ovih dana molila s nama i pred nama,

upravo ovu molitvu: Oče naš, koji jesi na nebesima.

Da, prekrasno je ovo mjesto molitve.

Ali tu, samo malo dalje,

mogao bi se kamenom dobaciti,

Mjesto je gdje smo te gledali kako plačeš,

nad svojim gradom i nad svojim narodom,

jer nije upoznao čas svoga pohođenja,

čas Božje milosti i spasenja.

Dok smo sjedali po travi i kamenju na proplanku,

činilo mi se kako ti u očima ponovo vidim,

istu onu togu s kojom pogledaš nad Jeruzalem.

Kao da mu želiš reći: O rode izabrani,

toliko sam puta htio okupiti tvoju djecu,

kao kvočka piliće pod svoja krila,

a ti si bježao i gledao kako me ukloniš,

da ne bih smetao tvojoj pohlepi i nevjeri.

Očekivali smo da nam progovoriš,

isto onako kako si nam znao govoriti

i poučavati nas kad bi se približavali

Gradu i Hramu.

Opet nam se vratilo pitanje koje smo ti

puno puta i prije, posebno na početku

tvoga navještaja po Galileji, postavljali,

i nismo se mogli suzdržati da ti ga,

i ovoga puta, ne postavimo na glas:

«Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme

Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?»

A ti si nam odgovorio posve jasno:

«Nije vaše znati vremena i zgode

koje je Otac podredio svojoj vlasti.

Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga

koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci

u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji

i sve do kraja zemlje!»

A to je značilo da nas ponovo šalješ,

kao ono kad si nas poslao po dvojicu

da propovijedamo i dao nam moć

da izgonimo zle duhove i liječimo bolesne.

Znamo da to ne možemo sami od sebe,

da nam treba snaga Duha Svetoga!

Treba nam snaga, odvažnost, vjera,

jasnoća u riječi i hrabrost u svjedočenju.

Možda je to nekome bilo i razočaranje,

jer smo se ipak nekako skrovito nadali

da bi sada mogao buknuti onaj pokret

za oslobođenje od neprijatelja,

ali i preobrazbe ljudi, okretanje dobru.

No ti si, kao i obično, sve ostavio

otvorenim – na slobodu ljudima.

Pa ipak, unatoč tomu, i dalje smo bili

neizrecivo zaneseni tvojim riječima.

A onda, onda si nam rukom dao znak da ustanemo.

Podigli smo se i krenuli za tobom, uzbrdo.

Nije to bio dalek hod, samo nekoliko stotina koraka,

ali je bio svečan, poput najsvečanijeg slavlja,

u najsvetijem bogoslužju.

Kad smo stigli na vrh Maslinske gore,

na zaravan s koje puca prekrasan pogled

na sve četiri strane svijeta,

na Istok put Mrtvoga mora i moapskih ravnica,

na jug put Betlehema, Hebrona i Negeba,

na sjever, preko Jeruzalema, put Samarije i Galileje,

a na zapad tamo daleko, put Velikoga mora,

koje povezuje sav nama poznati svijet,

tu – na mjestu koje se u jednom trenutku učinilo

sjecištem svih smjerova i strana,

i svih silnica čitavoga svijeta,

tu si – nad sve nas i nad sav svijet

podigao ruke i blagoslovio nas.

I onda, ne znamo kako ali znamo da je tako,

bio si pred nama uzdignut put neba.

Naočigled naših očiju zakrilio te oblak

i više te nismo vidjeli…

Više te nismo vidjeli, iako smo i dalje gledali,

zaneseni, i ispunjeni mirom,

ostavljeni kao mala djeca kojima je otac,

otišao na put – ali koja znaju da će se vratiti.

Tada se niotkud pred nama stvoriše

dva čovjeka u prekrasnoj svijetloj odjeći,

pa nam rekoše: Ljudi – da, vi, Galilejci –

Što stojite i gledate u nebo?

Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo,

isto će tako doći kao što ste vidjeli

da odlazi na nebo!

***

Isuse, priznajem ti, posve iskreno,

da ne znam gdje je nebo.

Ali ipak, mogu ti samo reći

gdje je za mene nebo!

Nebo je tamo gdje si ti!

I zato, silazeći evo s Maslinske gore,

prolazeći uz mjesto gdje si nas učio moliti,

i gdje si se za nas krvavim znojem znojio,

s pogledom na Kalvariju, tu odmah do zidina

tvoga grada Jeruzalema nad kojim si plakao,

vraćajući se u svakodnevicu,

samo te jedno molim:

Makar i nevidljivo – ostani, Isuse, sa mnom,

da bih i ja mogao biti s tobom.

Jer moja je sreća, moje je nebo

• tamo gdje si ti. Amen.