Čuda se događaju samo po predanom srcu

ČITANJA:

Sir 1,1-10;

Ps 93,1-2.5;

Mk 9,14-29

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus siđe s gore i dođe k učenicima, ugleda oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: »Što to raspravljaste s njima?« Odvrati netko iz mnoštva: »Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.« On im odvrati: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!« I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče:»Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade. Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.«

Isus se spušta s gore nakon događaja Preobraženja. Nakon trenutka osobnog duhovnog mira on susreće svoje učenike okružene mnoštvom ljudi. Uvijek gdje se događaju zanimljive stvari napeti događaji, gdje je nešto neobično, okuplja se veliki broj ljudi. Učenici raspravljaju s narodom, ali dolazi Isus… On sada preuzima inicijativu. Zloduh muči sina jednog čovjeka. Taj čovjek dolazi, ali do kraja ne vjeruje da Isus može nešto učiniti. Učenici nisu uspjeli pomoći, pa neće niti Isus moći nešto učiniti, sigurno je pomislio taj čovjek. Tko zna koliko je raznih liječnika obišao i sumnjivih osoba koji su mu vraćanjem i čaranjem obećavali pomoći.

I mi danas živimo u vremenu kada oni koji se nazivaju vjernicima, kršćanima ponašaju duboko nevjernički. Sjećam se jedne situacije kada su jedni roditelji imali kod svog djeteta jedan teški duhovni problem. Isus u evanđelju govori o važnosti molitve i posta. Savjetovao sam im da je temeljno da kao obitelj zajedno mole, da vode računa o sakramentalnom životu, redovitoj ispovijedi i odlasku na Misu. Posebno sam ih upozorio da loše čine što obilaze okolo i idu od jednog svećenika do drugoga, umjesto da padnu na koljena kao obitelj i Bogu predaju svoj problem. Svećenik je onaj koji upućuje na Isusa. No nisu poslušali, nego su otišli vračari i situacija je bila još gora.

Pogledajmo evanđelje. Onaj čovjek, otac djeteta, govori „ako što možeš, pomozi nam“. Isus želi da taj čovjek prihvati vjerom da Bog pomaže. Samo po srcu koje je predano događaju se čuda jer Isus poštuje našu slobodu. Zato i čujemo Isusov odgovor: »Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Ovaj čovjek se bori sa svojom osobnom vjerom, ali je na kraju ipak iskren: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Taj iskreni odgovor čini da dječak ozdravlja. Postavimo si pitanje: »Kakva je moja vjera? Da li vjerujem da Bog uistinu pomaže?“

I na kraju potrebno je razumjeti još jednu istinu. Isus ozdravlja dječaka koji je opsjednut. Danas se stvarnost đavla, čak i od nekih u Crkvi, želi prikazati kao nešto apstraktno, neodređeno. Đavao je stvarnost i treba znati da postoji. No ipak ne treba ga se bojati. Sveta Terezija Avilska, karmelska svetica i naučiteljica Crkve napisati će u svojoj knjizi Zamak duše: “Ne razumijem strahove onih koji viču: ‘Đavao! Đavao!’, dok bi mogli zvati: ‘Bože! Bože!’ i tako ispuniti pakao strahom… Čemu dakle ti besmisleni strahovi?«