Budi dio naše mreže

Šalter emocija

Prolazim kroz jedno, ne baš blistavo ni osunčano, razdoblje života, makar sunce prži i prži. Namjerno ne kažem teško da se vi ne brinete. I uza sve moram riješiti jedan administrativni  problem, ma skroz mali gotovo problemčić. Rutinski kako se to kaže! Ne treba mi čak ni puno različitih papira, tek jedan i osobna iskaznica.

/ hkr

Sva tako pod dojmom jednostavnosti i brzog obavljanja dolazim k prvoj službenici. I hop! Gle! Promijenio se zakon, kaže ona, i više se to ne rješava tako, već ovako i ovako, objašnjava ona. Toliko o rutini. Odmah se sjetim kako ljudi odu na rutinski pregled i više se ne vrate. Ja se eto ipak  vraćam, istina neobavljena posla. No neki glas mi neda mira, i opet usporedba s medicinom, neka idem po drugo mišljenje.

Dolazim tako pred drugi šalter pred kraj radnog vremena, bar nema gužve. S druge strane mlada osoba. Sve joj naširoko objašnjavam, poslije sama vidim da sam to mogla izreći u dvije rečenice. Ona strpljivo sluša i na kraju kaže kako je prva službenica bila u pravu o promjeni zakona. Ipak ostavljena je mogućnost da se taj administrativni problem, kako ja kažem problemčić, riješi i na prijašnji način, ako ne postoji ni jedna druga mogućnost. Ali… znala sam da će biti neki, ali.

– Samo mi donesite… – I sada kreće nabrajanje potrebnih potvrda. Popis i nije tako dug već mi se čini nemoguć za ispuniti. Hoću odustati, a mlada žena iza stakla kaže:
– Ma samo malo strpljenja, nešto možete odmah ovdje obaviti, a i ostalo ćete brzo riješiti.
I stvarno kada god bih htjela odustati radi redova u kojima je trebalo čekati, sjetila bih se ljubaznog lica mlade žene i radi nje nisam odustajala. Kada sam napokon sve prikupila, idem isto tako pod kraj radnog vremena na njezin šalter. Prazan je, gotovo zavapih što ću ako je otišla na godišnji odmor, tko zna, kakva će je osoba mijenjati. A onda olakšanje, skoro bi se na glas  nasmijala, mlada žena dolazi iz pokrajnje prostorije. I ona se smiješi, prepoznaje me. Pružam joj papire, ona i dalje ljupko se smiješeći kaže:
– Vidite da nije bilo teško i odmah će biti gotovo!
Još strpljivo ispunjava ono što sam sama previdjela, unosi podatke u računalo, objašnjava kako za sve treba malo vremena, ali dobit ću potvrdu da je postupak u tijeku i sve će biti u redu. Pruža mi dva papira, kaže što trebam s njima… I gotovo!
Plakala bih od sreće. Kažem, kako mi je bila svijetla točka u svemu kroz što prolazim. Ona se i dalje ljubazno smiješi. Pitam je za ime?
– Dolores – jednostavno kaže. Krasno ime za tako krasnu osobu. Odlazim uz zahvaljivanje i pozdrav.
Kako malo treba da se i na šalteru osjećamo kao ljudi, ako ljudi koji tamo rade imaju strpljenja i volje za svoj posao. Molim Oca našeg Nebeskog za Dolores, neka joj bogato uzvrati njezinu dobrotu.
Kava s Doricom najstarija je dnevna emisija Hrvatskoga katoličkoga radija. Prvi put je emitirana 22. rujna 1997. godine. I do danas se emitira svakoga dana u 7.30 te reprizno u 19.30 sati (osim nedjeljom), kao petminutno promišljanje o životu jedne žene, majke, učiteljice, a danas i bake čije je radijsko ime – Dorica Barbić. Stil kojim se izražava otkriva pjesnikinju, pripovjedačice, vjernicu, osobu visokog poštovanja prema domovini. Dorica Barbić sa svojom maštom, znatiželjom, srčanošću, toplinom i jednostavnošću sastavni je dio svakog jutra naših slušatelja. Svojom bliskošću i neposrednošću u komunikaciji ustrajno promovira trajne humanističke i kršćanske vrijednosti prihvatljive i razumljive svakom čovjeku.
Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja