Pozvani smo pokazivati na neprolaznost dobrote Božjega kraljevstva

ČITANJA:

Izl 33,7-11; 34,5b-9.28;

Ps 103,6-13;

Mt 13,36-43

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će bit i na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Evanđelist Matej u okviru Kristova govora u prispodobama donosi i scenu Isusova zadržavanja u kući. Naime, nakon što je mnoštvo slušalo Isusovu riječ, on ga je otpustio zadržavši se u kući sa svojim učenicima. Kuća je mjesto u kojem se živi obiteljsko zajedništvo, mjesto neposrednosti, mjesto susretanja, izgrađivanja vlastitih stavova i svoje osobnosti. Koliko smo samo puta čuli riječ za nekoga dobrog ili pak lošijeg vladanja: „A to ti je ponio iz kuće!“ Kada Matej ističe da su učenici bili s Isusom u kući želi izraziti baš taj prisan odnos u kojem se izgrađuje njihov stav života. Učenici bivajući u kući s Kristom kušaju ljepotu njegove blizine, kao i mogućnost izricanja svojih nejasnoća. Samo ako živimo u intimnom odnosu s Kristom znat ćemo svoje dvojbe i nejasnoće živjeti pred njim, a samim time i zrelo ih rješavati.

Učenici traže razjašnjenje prispodobe. Očito da unatoč jasnoći Isusova slikovita govora postoji mogućnost njihove krive interpretacije. Kao da u tome možemo nazrijeti i ljepotu i zahtjevnost teološkog rada. Naime, otkrivajući istinitost Božje objave i njegovih spasenjskih djela u svijetu i vremenu teološki govor uvijek pokušava izraziti i ono bitno što izgrađuje zreli kršćanski život. No, u tim se trenucima lako upadne u okvir samo vlastitih promišljanja uvjetovanih koje čime, a zanemari se odnos s Gospodinom iz kojeg mora izvirati svaki teološki govor. Govor o Bogu, ako prethodno ne razgovaramo s Bogom, postaje suhoparan i neživotan, posve neplodan govor. Baš zbog toga učenici traže od Gospodina razjašnjenje prispodobe o kukolju na njivi.

Zanimljivo je primjetiti kako se učenici ne pitaju o dobrom sjemenu, nego samo o kukolju. Kako smo samo često i mi zagledani u ono što ne valja, što nije dobro, što iskače od uobičajenog po lošem i baš s tim dolazimo pred Gospodina. Isus ispravlja pogled učenika i tumačenje prispodobe započinje govorom o Sinu Čovječjem kao sijaču koji sije dobro sjeme. To dobro sjeme – sinovi Kraljevstva, baš kao i kukolj – sinovi Zloga, posijani su na istoj njivi koja je svijet. Kao da nam time Krist želi jasno otkriti da je mjesto našega poslanja i djelovanja ponajprije svijet. Promatrajući pojedina duhovna iskustva u zajednici vijernika – Crkvi, ponekad se znade uvući misao kako nas zajedništvo s Bogom tjera daleko od svijeta kao da bi jedini spas našeg vjerodostojnog kršćanskog života bio u preziranju svijeta i bijegu iz njega – fuga mundi. Primjećujemo kako Isus razjašnjavajući svoj govor jasno kaže da nismo pozvani iz svijeta bježati, nego živeći u prolaznosti ovoga svijeta jasno pokazati na neprolaznost dobrote i Božjega kraljevstva. A ako se i netko povuče iz svijeta, to je razumljivo samo ukoliko će svoj život založiti u molitvi za ovaj svijet, baš kao što je to učinio i papa u miru Benedikt XVI. koji je povlačeći se s papinske službe i dalje ostao u okrilju Crkve, moleći za svijet ili pak brojne muške i ženske kontemplativne zajednice koje u Crkvi mole za svijet.

Nastavljajući svoj govor Isus ističe i važnost žetve. Žetva je iskaz pravednosti življenja u ovom svijetu. Naime, na svršetku svijeta bit će jasno tko je na čijoj strani te tko kome služi. Zato žetva koja dolazi za kršćane nije čin straha i bojazni, nego trenutak očitovanja pravednosti koje sja poput sunca.

Stoga, pokušajmo otvoriti uši svojega života i čuti riječ Kristovu kako bismo uvijek znali iz zajedništva s Kristom tumačiti njegovu riječ i snagu njezine milosti prenijeti u vlastiti život. Samo tako će i naš život već sada, u svijetu nepravde i nasilja, zasjati kao sunce pravednosti i pomirenja.