NEDJELJOM U 16:30 Čovjek može propustiti gozbu jer je prezauzet

ČITANJA:

Iz 25,6-10a;

Ps 23,1-6;

Fil 4,12-14.19-20;

Mt 22,1-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Današnje Evanđelje počinje svadbom. Kralj priprema gozbu svojemu sinu. Sve je spremno. Stolovi su postavljeni. Poziv je već upućen. A uzvanici ne dolaze. Jedan odlazi na njivu, drugi za trgovinom. To je možda najneugodniji dio cijele prispodobe. Ne odlaze svi činiti strašne stvari. Njiva nije zlo. Posao nije grijeh. Oni propuštaju gozbu zbog sasvim normalnih obveza. Čovjek, dakle, može propustiti ono najveće ne zato što je izabrao zlo, već zato što je dopustio da mu ono svakodnevno postane toliko važno da više nema vremena za dar.

To je vrlo suvremena napast. Nismo nužno ljudi koji ne cijene dobro. Samo stalno imamo još nešto prije njega. Nazvat ćemo roditelje kada završimo ovo. Provest ćemo vrijeme s djecom kada prođe gužva. Počet ćemo ozbiljnije moliti kada se život malo smiri. Pomirit ćemo se kada dođe pravi trenutak. A život prolazi upravo dok čekamo pravi trenutak.

Zato Evanđelje tako snažno zvuči na Dan zahvalnosti za Božja dobročinstva. Zahvalnost nije samo trenutak kada pobrojimo darove i pristojno kažemo Bogu hvala. Zahvalnost je sposobnost da prepoznamo da život nije samorazumljiv. Da se jutros nismo morali probuditi. Da čovjek koji nam sjedi preko puta nije nešto što posjedujemo. Da mir, zdravlje, kruh, zemlja, voda, prijateljstvo, vjera i mogućnost novoga početka nisu stavke na koje imamo prirodno pravo. Dar je nešto što je moglo ne biti. I upravo zato može ponovno zasjati.

Naš problem često nije što imamo premalo. Naš je problem što smo se na mnogo toga naviknuli. Čovjek se može toliko naviknuti na dobro da ga primijeti tek kada ga izgubi. Zdravlje postane dragocjeno u bolnici. Nečiji glas nakon smrti. Mir kada započne rat. Dom kada ga više nema. Možda je zato zahvalnost jedan od oblika budnosti. Ona ponovno otvara oči.

Kada prvi uzvanici odbiju poziv, kralj šalje sluge na raskršća. Dvorana se puni ljudima koje prvotni gosti možda nikada ne bi pozvali. To je veličanstvena slika Božje milosti. Bog ne poziva samo savršene. Njegov stol je veći od naših podjela i urednih popisa. Ali tada dolazi ozbiljan završetak. Kralj primjećuje čovjeka bez svadbenoga ruha. Drugim riječima: Božja milost jest besplatna, ali nije jeftina. Bog nas poziva kakvi jesmo, ali nas ne poziva da zauvijek ostanemo isti. Poziv na gozbu traži odgovor života.

Tu Dan zahvalnosti postaje vrlo konkretan. Ako zahvaljujem za kruh, ne mogu ostati hladan prema gladnome. Ako zahvaljujem za obitelj, ne mogu je stalno stavljati iza svega drugoga. Ako zahvaljujem za oproštenje, ne mogu desetljećima drugoga držati zatvorenoga u njegovoj pogrešci. Ako zahvaljujem za vjeru, ona ne može ostati samo dio običaja i identiteta. Zahvalnost koja ništa ne mijenja lako postane ukrasna riječ.

Svaka sveta misa zapravo je euharistija – zahvaljivanje. Dolazimo pred Boga praznih ruku i primamo Krista. To nas podsjeća na možda najvažniju istinu našega života: prije svih naših uspjeha, projekata i zasluga stoji dar. Postojimo jer smo primili. Ljubimo jer smo najprije ljubljeni. Možemo oprostiti jer nam je oprošteno. Zato zahvalnost nije bijeg od teških stvari. Zahvalan čovjek također plače, nosi križ i poznaje gubitak. Ali ne dopušta da ono što nedostaje postane jedina istina njegova života. On još vidi stol, još čuje poziv, još zna da dar postoji.

Sve je pripravljeno. Dođite na svadbu. Možda je zato najljepša zahvalnost koju danas možemo prinijeti Bogu vrlo jednostavna: ne otići s gozbe samo puni riječi, već izići iz crkve i nekome postati ono za što smo upravo zahvalili Bogu – dar.