SVAKODNEVNO U 7:30 Kada riječ prijeđe put od uha do života

ČITANJA:

Gal 3,22-29;

Ps 105,2-7;

Lk 11,27-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok je Isus govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Iz mnoštva se začuje glas jedne žene. Oduševljena Isusom, ona hvali njegovu majku: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! Isus odgovara: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je. Na prvi pogled moglo bi izgledati kao da odbija pohvalu vlastitoj majci. A zapravo upravo otkriva njezinu najveću veličinu. Marija nije velika samo zato što je Isusa rodila. Velika je jer je prije toga Božjoj riječi otvorila cijeli život. Riječ je najprije primila u vjeri, a zatim ju je nosila u tijelu.

To nas dovodi pred jednu neugodnu istinu. Božju riječ možemo slušati godinama, a da joj nikada ozbiljno ne dopustimo prijeći posljednjih nekoliko centimetara – od uha do srca. Možemo znati evanđeoske odlomke gotovo napamet, prepoznati ih po prvoj rečenici, čuti propovijed i već nakon dvije minute znati kamo ide. Poznavanje može postati neobičan oblik obrane. Čovjek čuje sve, a više ga ništa ne iznenadi. Zato Isus ne kaže samo: blaženi koji slušaju. Kaže: oni koji riječ čuvaju.

Stara monaška mudrost znala je da se Božja riječ ne prima na brzinu. Čovjek je uzme, ponavlja, vraća joj se, nosi je kroz dan i dopušta joj da polako siđe iz glave u srce. Ne traži odmah mnoštvo novih misli. Dovoljna je jedna rečenica koju nećemo odmah potrošiti, objasniti i ostaviti iza sebe. Kao što hrana ne postaje snagom samo zato što smo je stavili u usta, tako ni Riječ ne postaje životom samo zato što smo je čuli. Potrebno joj je vrijeme da nas iznutra nahrani, da dotakne ono mjesto u nama koje bismo možda najradije ostavili zatvoreno.

Zato je možda korisno nakon Evanđelja ne pitati odmah: što sam iz ovoga naučio? Ponekad je dublje pitanje: kojoj se riječi danas ne mogu lako izmaknuti? Koja me rečenica zaustavila, uznemirila, utješila ili razotkrila? Upravo nju vrijedi nositi sa sobom. Ne zato da je cijeli dan analiziramo, već da joj dopustimo da nas prati dok radimo, susrećemo ljude, donosimo odluke i reagiramo na ono što nam se događa. Božja riječ tada prestaje biti samo nešto što smo pročitali ujutro i počinje postajati mjera po kojoj polako učimo gledati vlastiti život.

U biblijskom smislu čuvati riječ ne znači spremiti je na sigurno i povremeno joj se diviti. Znači pustiti joj da u nama ostane dovoljno dugo da počne mijenjati odluke, odnose i navike. Tu je možda jedan od velikih izazova naših kršćanskih sredina. Mnogo nam je toga poznato. Blagdani, križevi, procesije, molitve, zvona, sveci, običaji. To je dragocjeno nasljeđe. Ali nasljeđe može postati i kulisa. Možemo živjeti među kršćanskim znakovima, a da Evanđelje više nema pravo postavljati neugodna pitanja. Imati križ u kući i odbijati oprostiti. Moliti Očenaš i godinama ne razgovarati s bratom. Častiti Majku Božju i istodobno prezirati čovjeka koji nam nije po volji. Takva pukotina između pobožnosti i života upravo je ono mjesto na kojemu se vjera počinje pretvarati u dekoraciju.

Marija je suprotnost tome. Kada prima Božju riječ, ona ne zna kamo će je ta riječ odvesti. Ne zna za Betlehem, bijeg u Egipat, nerazumijevanje, križ. Nema mapu cijeloga puta. Ipak kaže da. Vjera zato nije stanje u kojemu čovjek sve razumije. Vjera je povjerenje dovoljno veliko da napravimo sljedeći korak bez potpune karte.

Možda danas nije potrebno čuti mnogo riječi. Možda nam je dovoljna jedna. Jedna Isusova rečenica kojoj ćemo dopustiti da nas prati do večeri: Ne sudite. Oprostite. Ne bojte se. Ljubi neprijatelja. Dođi za mnom. Jedna riječ i jedno pitanje: što bi se u mojem današnjem danu promijenilo kada bih je shvatio ozbiljno? Tu počinje ono blaženstvo o kojemu govori Isus. Ne onda kada smo riječ samo čuli, već kada riječ dobije tijelo u našem životu.