Jesmo li slušatelji Božje riječi?

ČITANJA:

Dj 9,1-20;

Ps 117,1-2;

Iv 6,52-59

Iz Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Zahvalni smo Bogu zbog radosne vijesti uskrsnuća. No, nakon te spoznaje slijedi novi život. Taj život ne postižemo svojom snagom, to je djelo Duha Svetog koji izlazi iz ljubavi Boga Oca i Sina. Oni nam obnavljaju srce, omogućuju djela dostojna jednog kršćanina, djela evanđeoske ljubavi. Po Isusovoj zapovijedi lomimo kruh, u kojem nam on za hranu daje svoje razlomljeno tijelo. On nam govori, da je tijelo njegovo jelo istinsko, krv njegova piće istinsko. On u nama, mi u njemu. Bez te i takve povezanosti s njime nestaje nam snage ići za njim, svojim Gospodinom. Kršćani žive i rade samo u njemu i s njime.

Budući da je vrlo važno, o Savlovom se obraćenju triput govori u Djelima apostolskim (9,1-19; 22, 4-21; 26, 9-18). Njega, koji je bio progonitelj pristalica novog Isusovog „puta“, i koji je tako žestoko progonio mladu Crkvu, Isus ga izvodi na posve novi put. Krist se ukazao svojem progonitelju, usmjerio ga u novi život. I to je bilo presudno za daljnji razvoj kršćanstva. Crkva je postala svesvjetskom. Da se Crkva okrenula poganima, treba zahvaliti Savlovom susretu s Isusom kod Damaska, Savlovom obraćenju. Znademo kako je kršćanstvo stiglo u Afriku. Kršćana ima već i u Damasku. I što je više riječ Božja bila progonjena, ona se širi dalje. Štoviše, njezini progonitelji bivaju sami progonjeni. Savao nije pripadao dvanaestorici da bi se bio susreo s Kristom dok je hodio po zemlji. Susreo ga je pred Damaskom. Tako je i Savlov poziv bio od Boga. Bog mu preokreće život, vodi ga na beskrajne i daleke putove, u nove objave, u mnoga neprijateljstva i opasnosti. Nakon što se susreo s Kristom, Savao mu posvećuje život, on postaje izabrano oruđe za evanđelje! Do svoje mučeničke smrti ostat će osvjedočen: Isus je Sin Božji. I to navješćuje. Ta ga je spoznaja toliko promijenila da dobiva novo ime: Pavao. Novo je ime znak novog života, i poslanja. Prvi kršćani u Damasku su to jedva bili shvatili i prihvatili. Pavao je povjerovao Bogu. Ostvarilo se ono naoko nemoguće: postao je oruđe izabrano da ponese Božje ime pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Toliko je bio kao navjestitelj osobno zauzet da je mogao reći: Ne živim više ja nego Krist živi u meni (Gal 2,20). Navijestio ga je po cijelom tad poznatom svijetu, i mnogo pretrpio. Takvog iskustva mi sigurno nemamo, ali Bog govori i nama, uvijek na nov način. S pravom se valja upitati: Jesmo li slušatelji Božje riječi? Mogu li naši bližnji osjetiti kako i mi živimo iz uskrsne radosti!?

Sve snažnije, ali ne više slikovito, na kraju svog govora o kruhu života (Iv 6,22-71) Isus poziva svoje da vjernički primaju kruh života. Dakako, poziv vrijedi i za nas. I nas on nagovara i potiče na odluku.

Oni u Kafarnaumu su bili uzbuđeni, neodlučni, prepirali se međusobno, mrmljali su: Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Isusove su im se riječi učinile tvrdim, čak nečovječnim. Što se iza njih krije, potpuna je tajna. Isus ne traži samo vjeru u sebe, već puno više: stvarno blagovanje Kruha koji je on sam! Isusovo tijelo postaje hranom, njegova krv pićem u otajstvu euharistije. To nam se čini najnižom točkom Božjeg utjelovljenja. Bog postaje čovjekom. Bog postaje kruhom. A ta nas najniža točka vodi na vrhunce nedokučivih Božjih putova. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. To nas jelo i piće približavaju Bogu: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Slično je Krist govorio u prispodobi o trsu i lozama (Iv 15,1-11): Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, rodi mnogi rod! Dok su neki bili ljutiti i uzbuđeni što Isus tako izravno govori, mi uviđamo da se prijateljstvo s njime ne može bolje izreći. Blagujući njegov kruh postajemo jedno s njim. On u nama, mi u njemu! Tako je Isus učio u sinagogi u Kafarnaumu. Ako je sinagoga ovdje neki uzor za Kristovu crkvu, onda bi se u tim riječima moglo odgonetnuti duboko značenje Crkve: biti prijatelji s Kristom, postati jedno s njim. Život i uskrsnuće dolaze od blagovanja Kristova tijela i krvi. Takvim se zajedništvom uspostavlja i hrani prisno prijateljstvo s Isusom, a po njemu onda i s Ocem nebeskim.

Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijek, obećava Gospodin. To nas potiče da primamo euharistijske darove, kruh i vino, kao Kristovo tijelo i krv. Blagovati ga znači prilagoditi se njemu, kao kakvom dragom gostu pokloniti svoje vrijeme, svu pažnju. Uostalom, mi ne primamo samo neki dar od njega, već baš njega samog. To vjerovati i prihvatiti, otvorit će nas za velike promjene. Sve su to učenici shvatiti tek kod posljednje Isusove večere. I otkad je on otišao, oni se sastaju da slave njegovu gozbu, gozbu Gospodnju, dok on ponovno ne dođe!