Imam li ljubavi?

ČITANJA:

Dj 14,5-18;

Ps 115,1-4.15-16;

Iv 14,21-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

Brate i sestro u Kristu,
najvažnije pitanje mog i tvojeg života jest: Imam li ljubavi? Ovdje naravno ne mislim na sve ono iskrivljeno što se danas, nažalost stavlja pod pojam ljubavi, nego mislim na čistu ljubav, ljubav u dimenziji križa? Bez te ljubavi život nema začina, a nema ni smisla. Isus svojim učenicima jasno kaže, a kaže i nama, koji je kriterij po kojem mogu vidjeti u kojoj mjeri ljubim Boga, a taj je: Kako čuvam Njegove zapovijedi? U prvoj Ivanovoj poslanici stoji (1Iv 5,3-4): „Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.“

Mi sami po sebi ovako ranjeni grijehom nismo sposobni ispuniti sav zakon tj. ljubiti u mjeri Kristovoj no Isus nam obećava Duha Svetoga po kojem ćemo biti preobraženi, nanovo rođeni i tako nadići svoja ograničenja. Samo tako će naša ljubav biti uzvišena – odraz Božanske ljubavi. Ljubav o kojoj se na Zemlji govori uglavnom je sebična, postavlja uvjete, ograničava i na taj način zarobljava drugoga ne dajući mu slobodu, a ljubav koju rađa Duh Sveti u nama je ona o kojoj slušamo u poslanici Korinćanima (1Kor 12,31 – 13,13) dobrostiva, nesebična, sebedarna, oslobađa, potiče rast i zrelost… Ne mogu ljubiti ako nisam slobodan, a samo me Bog može osloboditi za ljubav, čovjek uglavnom ne može, osim onaj koji poput sv. Pavla može reći „Ne živim više ja nego živi u meni Krist“, onaj u kojem vlada Bog, a ne svijet.

Dar Duha Svetoga koji vjerom primamo stvara u nama želju za Bogom. Činjenje dobra nije više nešto što obavljamo zakona radi nego to postaje dio naše osobnosti, drugim riječima dajemo plodove života vječnoga bez nekog napora jer sve u nama čini Bog. Ljubiti u dimenziji križa postaje jedina definicija ljubavi kojom ljubimo. Kako je bijedno naprotiv, kad kršćanin živi samo po zakonu iz straha, kad nije upoznao Božju ljubav. Živi u siromaštvu, a bogataš je, a samo zbog toga što nije naučio jezik ljubavi, nepismen je, ne može razumjeti riječ koja mu govori da ima veliku i vječnu baštinu. Pozvan je naviještati radosnu vijest, a što može drugome dati? Ima naličje pobožnosti, a snage se je njezine odrekao. Što nam to Duh Sveti doziva u pamet i u koju nas istinu upućuje: da smo pozvani živjeti u slavi, slobodi, ljubavi i zajedništvu kao djeca Božja te biti Njegova slika u svijetu koji Boga ne poznaje. Nemoj brate i sestro pristati ni na što manje jer „kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“.