Doručak

Autor: don Ante Mateljan

A što ćemo sad?

Tako nas je pogledom pitao Petar,

dok smo predvečer sjedili na kamenju,

slušajući valove nošene večernjim vjetrom

kako lagano udaraju o obaju.

Već je prošlo dva tjedna.

Prvoga dana u tjednu, odnosno trećega dana

nakon raspeća, Isus nam se javio.

Došao nam je kroz zatvorena vrata

i osvjedočili smo se da je to on, živ!

Ostavio nas je, malo je reći, zaprepaštene!

Toga dana se zbilo puno čudnih stvari.

Najprije priča Marije Magdalene,

koja je sva zajapurena i usplahirena

dotrčala javiti kako su ukrali Gospodina,

pa priča žena koje su se vratile s groba,

o tome kako su vidjele anđela!

Onda svjedočanstvo Petra i Ivana,

pa još one dvojice koji dotrčaše

natrag iz Emausa da nam kažu

ono što smo već i sami znali:

Gospodin je uskrsnuo!

Nakon tjedan dana opet nam se javio!

Tomu, koji prvoga dana nije bio s nama,

pozvao je da provjeri i da se uvjeri,

da stavi svoje ruke u njegove rane,

i prste svoje u mjesto čavala.

Što ću vam reći, to znate i sami:

Jeruzalem je krasno i opasno mjesto.

Valjano nam se skloniti,

i zato nas evo ovdje u Galileji,

takoreći kod kuće, i pitamo se:

A što ćemo sad! Nas sedmorica!

Šimun Petar, brat mu Andrija,

Toma Blizanac i Natanael iz Kane,

Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, i ja.

Gleda Petar lađu staroga Zebedeja,

gledamo je i mi, misleći isto

našto Petar kaže: Idem ribariti!

Nitko nije voljan ostati,

pa se tako svi prebacismo na lađu.

Oni koji nisu vični ribarenju,

ipak će biti od nekakve koristi.

Noć je bez mjeseca,

Baš vrijeme za ribarenje!

Uostalom, i Petar i Zebedejevi,

ribari su od zanata.

Ali, nažalost, ništa. Baš ništa!

Kao da smo začarani!

Pred jutro, umorni i gladni,

već pomalo i promrzli

od jutarnje rose i izmaglice,

nezadovoljni i mrzovoljni,

podižemo prazne mreže i okrećemo kraju.

Vidimo da netko stoji na obali,

i kao da nam domahuje.

Onda dovikne: ‘Dječice,

Imate li što za prismok?’

Kao da gladan pita malo hrane!

Netko mu, onako mrzovoljno,

odgovori: ‘Nemamo!’

A on će: ‘Pa bacite mreže

na desnu stranu i naći ćete!’

Na to se Toma poče smijati,

A Petar ljutiti: ‘Ništa nismo ulovili

na dubini kad je bilo vrijeme ribarenja,

a ovaj sada, u zoru, dok sviće,

svega dva koraka do obale,

hoće da bacamo mreže!

Ma što me pravi budalom!’

A drugi će na to: ‘Hajde, pokušajmo!

Što nas stoji još jednom baciti mrežu!

Pa ionako smo mokri!

Kad smo se uzalud mučili do sad,

pokušajmo još jednom!’

I bacismo mrežu! Više onako od šale,

nego ozbiljno, a kad smo je povukli,

pomislili smo da je zapela za stijene!

Ali nije. Bila je puna! Čudo jedno!

A odjednom će Ivan: ‘Pa to je Gospodin!’

Kad je Petar to čuo, onako smušen,

preko one svoje pregače (donje haljine)

brže bolje prebaci gornju haljinu,

i dok se nismo ni okrenuli, skoči u more!

Nisam mu stigao reći da normalan čovjek,

kad skače u vodu, skine sa sebe haljine,

a ne da ih još oblači. Ali – to je Petar!

Sreća Božja što nismo bili daleko od obale,

svega kojih dvjesta lakata.

Petar je tako otplivao a mi veslajući

okrenuli kraju, vukući za sobom mrežu!

I što ću vam dalje reći.

Zamislite ribare koji iskaču iz lađe,

i svi kao jedan pred Gospodina!

A on naložio vatru, da se ogrijemo.

I ne samo to, nego lagano štapom zgrće

žeravicu na kojoj je već pristavljena riba.

A uz nju, na čistu kamenu,

čitava pogača netom pečena kruha.

Pita nas: ‘Jeste li gladni?’

Nismo ni pomislili na glad,

nego smo ga netremice gledali,

dok se on posve mirno bavio vatrom.

Onda reče: ‘Donesite riba što ih sada uloviste!’

Tek tada se sjetismo da lađu nismo

pravo ni privezali, ni mrežu izvukli na suho.

Brže-bolje Petar skoči na lađu,

svezasmo konope za kraj i izvukosmo mrežu.

Petar počne dodavati na obalu

jednu po jednu veliku ribu.

Slagali smo ih u košare i divili se:

bilo ih je ravno sto pedeset i tri.

To sam dobro zapamtio,

kao i pitanje: Kako je moguće

da nam se od tolike ribe mreža nije istrgala?

Onda nas pozva da doručkujemo.

Posjedasmo u krug isto onako

kao tu gore na brijegu,

kad je Gospodin umnožio

sedam kruhova i dvije ribice i doteklo je svima.

Doručak nam je podijelio svojim rukama.

Svakomu komad svježega kruha

i dobar komad pečene ribe.

A zašto ja vama zapravo ovo pričam?

Kakav je to bio doručak!

Je li vam koji put ostao okus,

tako lijep da vas je bilo strah

da ga ne izgubite, ili zaboravite!

Eto, takav je to bio doručak!

Uz vatru, na obali, s Gospodinom!

Kakav okus pečene ribe!

Kakav okus svježega kruha!

Bio je to okus kraljevske gozbe,

okus nezaboravne Galilejske zore!

Okus neba s okusom zemlje i mora!

Okus mira i blagoslova!

Okus novoga svanuća i uskrsnuća!

Eto, zato sam vam ispričao

kako sam doživio treće očitovanje

Gospodinovo svojim učenicima,

pošto uskrsnu od mrtvih!