SVAKODNEVNO U 7:30 Križ – kocka na koju stavljamo cijeli život
Fra Josip Ivanović
Fra Josip Ivanović
ČITANJA:
Mudr. 3,1-9 ili Rim 8,31b – 29
Ps 124
Lk 9,23-26
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.«
Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović, gvardijan samostana sv. Frane i rektor Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku:
Danas je blagdan sv. Nikole Tavelića, našega prvoga kanoniziranog sveca, stoga evanđelje uzimamo iz Franjevačkoga misala gdje nas Isus, po peru evanđelista Luke poučava vrijednosti križa.
O spomenu križa teško nam je uopće zamisliti ga, a kamoli zagledati se u Isusov križ. Njegov križ, muka i smrt nerijetko nam postaju, zatim, nažalost, i ostaju događaji koji kao da ne diraju naše živote, kao da nas se ne tiču; ostaju tek biblijski događaji za koje se možda pitamo jesu li se uopće dogodili!
Puno je lakše reći da smo Kristovi, da smo kršćani od onoga živjeti kršćanski. Kako je apostolima bilo neprihvaljivo slušati, a posebno doživjeti strahote Isusova križa, i nama je strašno slušati o trpljenju i nošenju životnoga križa. No, da bismo dobili, potrebno je sve izgubiti. Izgubiti samoga sebe, poniziti se, žrtvovati se… a to nije lako! Nije lako prihvatiti životni križ i strpljivo ga nositi; nije lako prihvatiti križ bolesti, križ osamljenosti, križ međusobnih nepodnosšljivosti u obitelji, križ neprihvaćenosti, križ nepravde, križ mržnje… Nije lako ići protiv struje društva u kojemu živimo; koje se Boga polagano zataškava i izbacuje iz konkretne životne stvarnosti, koje mu niječe njegovu stvarateljsku moć… Nije lako! Toliko je križeva koje bi trebalo prihvatiti i nositi. Jesmo li dovoljno hrabri i odvažni?
Vrijeme je da „na vrijeme“, dok nije kasno, naučimo prihvatiti svoj križ i da ga ponesemo i hrabro nosimo.
Križ jest odbačenost ljudska, ali je zagrljaj božanski.
Križ jest prezrenost, ali je Božja prihvaćenost.
Križ jest mržnja, ali je Božja ljubav.
Križ jest ubijenost, ali je božanska oživljenost.
Križ jest gubitak, ali je stostruki dobitak.
Križ jest smrt, ali je život vječni.
Križ je pobjeda, uskrsnuće, život.
Križ je milost po kojemu postajemo bliži Bogu, stepenice po kojima se k njemu uspinjemo.
Križ postaje lakši i podnošljiviji ukoliko se svakodnevno nalazimo u odnosu s Bogom, u molivi. Tada sam Učitelj postaje našim Šimunom Cirencem, nositeljem naših križeva ne bi li nas poučio kako nam je činiti isto: drugima olakšavati, a ne otežavati križeve i životne patnje. Promatrano ljudskim očima križ postaje ludost i gubitak koji se ne isplati Za koga? Za što? Ima li smisla? Isplati li se žrtvovati? Ljubiti? Nije li križ kocka na koju stavljamo cijeli svoj život? Mnogi su koji stavljaju svoj život, sve što imaju, cijelu obitelj, obiteljska dobra… na kocku poradi želje za probitkom, poradi zavisti jer „netko ima više“ i nezahvalnosti za ono što je Bog dao. Mnogi gube svoje živote na kocki. A Krist nam nudi da stavljajući sve što imamo na njega, dobijemo, a ne izgubimo jer je on naše najveće blago. S njime smo najsigurniji.
Nije li nam potrebno prisjetiti se svih onih koji su svoje živote proveli u logorima totalitarističkih sustava? Kolike li su životne priče ispisane krvlju naših očeva i majki razdvojenih od obitelji i progonjenih zbog nacionalne i vjerske opredjeljenosti? Koliki li su križni putovi prijeđeni i proživljeni u logorima, a zatim Božjom voljom preživljeni ili okrutno svršeni?
Na tim mjestima mnogi su, riječima svetoga apostola Ivana, „iz smrti prešli u život“ zbog svoje vjere i pouzdanja u Boga, ali toliki su za života živjeli smrt jer je postala dijelom njih kao plod ukorijenjene mržnje koja stvara okrtuno, zatvoreno i bešćutno srce. Na tim mjestima, vjerujemo i sigurni smo, uvijek je gorio bar jedan plamen vjere i ljubavi prema Bogu, obitelji i Domovini. Ondje je i Nikola na oltaru svojega tijela, okružen Deodatom, Petrom i Stjepanom, izgorio plamenom ljubavi i prikazao Ocu nebeskom žrtvu svojega života, po uzoru na svojega Učitelja Isusa. Budimo vjerni Učiteljevi učenici, a on neka nas svakodnevno učvršćuje u svojoj ljubavi!