SVAKODNEVNO U 7:30 Uredna kuća može biti prazna

ČITANJA:

Gal 3,7-14;

Ps 111,1-6;

Lk 11,15-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošto Isus izagna đavla, rekoše neki iz mnoštva: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on, znajući njihove misli, reče im: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«

»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.«

»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus je upravo oslobodio čovjeka od zloduha. Pred ljudima se dogodilo očito dobro, a neki ipak kažu da Isus to čini snagom zloga. To je zastrašujuća mogućnost ljudskoga srca: stajati pred dobrom i proglasiti ga zlom jer bi nas priznanje istine prisililo da nešto promijenimo. Isus odgovara slikom kraljevstva razdijeljenoga u sebi. Kuća koja se iznutra raspala ne može opstati. Te riječi vrlo lako primijenimo na društvo, politiku, obitelj, Crkvu ili narod. Uvijek postoji netko drugi čija je podijeljenost očita. A Evanđelje najprije vodi prema vlastitoj kući.

Koliko je toga u nama podijeljeno? Želimo mir, a hranimo se sadržajima koji u nama raspiruju gnjev. Želimo oprostiti, a iznova prepričavamo istu povredu kako bismo održali pravo na gorčinu. Želimo blizinu, a stalno gledamo u ekran. Želimo Boga, ali pod uvjetom da ne dira područje života koje smo proglasili samo svojim. Čovjek može dugo živjeti tako. Izvana uredno. Iznutra razdijeljeno.

A onda Isus govori o nečistom duhu koji izlazi iz čovjeka. Kada se vrati, nalazi kuću pometenu i uređenu, ali praznu. Dovodi sedam gorih i stanje čovjeka postaje teže. To je jedna od najsnažnijih slika cijeloga Evanđelja: kuća je čista, kuća je uređena i kuća je prazna. Kršćanstvo zato nikada nije samo uklanjanje lošega. Nije dovoljno prestati psovati, prestati varati, prestati piti, prestati ogovarati. Sve je to važno. Ali nakon svakoga ne mora doći veliko da. Jer srce ne podnosi dugo prazninu. Ako ga ne nastani nešto dobro, vratit će se ono staro ili će doći nešto novo što će zauzeti njegovo mjesto.

Zato obraćenje nije samo čišćenje, nego i naseljavanje. Nije dovoljno iz života maknuti ono što nas razara; potrebno je dati prostor onomu što nas može izgraditi. Ako izbacimo buku, a ne naučimo tišinu, ubrzo ćemo ponovno tražiti novu buku. Ako prestanemo ogovarati, a ne naučimo blagoslivljati, jezik će pronaći drugi način da ranjava. Ako se odreknemo neke loše navike, a prazno mjesto ne ispune molitva, Božja riječ, pošten rad, prijateljstvo i služenje drugima, stari će se obrasci vrlo lako vratiti. Srce se ne mijenja samo onim što iz njega odlazi, nego još više onim čemu dopustimo da u njemu ostane.

Možda zato duhovni život često propadne upravo ondje gdje smo očekivali da je već uspio. Čovjek nešto odluči, nešto prekine, možda se iskreno ispovjedi i neko vrijeme doista živi drukčije. Ali ako nakon toga ne počne graditi novi ritam života, stara se praznina polako vraća. Potrebne su male vjernosti koje čovjeka iznutra oblikuju: nekoliko minuta molitve kada nam se ne moli, jedna stranica Evanđelja kada bismo radije otvorili ekran, nedjeljna misa koja nije samo navika, učinjeno dobro koje nitko neće vidjeti. Bog često ne preobražava našu kuću velikim duhovnim doživljajima, nego tihom vjernošću u kojoj mu iz dana u dan ostavljamo otvorena vrata.

To vrijedi i za odgoj u vjeri. Ako mladom čovjeku kršćanstvo predstavimo kao popis zabrana, a ne pokažemo mu Krista kao nekoga zbog koga vrijedi živjeti drukčije, ostavit ćemo možda vrlo urednu kuću. I praznu. A prazna kuća nije cilj Evanđelja. Cilj je da Bog u njoj stanuje. To je i razlog zašto se vjera ne održava samo navikom. Čovjek može desetljećima imati križ na zidu, blagoslovljenu vodu kraj vrata, krunicu u ladici i uredno upisanu pripadnost Crkvi, a da njegovo srce istodobno oblikuje sve drugo više od Krista.

Isus danas govori: Tko sa mnom ne sabire, rasipa. To je ozbiljna rečenica. Ne zato da nas zastraši, već zato što ljubav ne može zauvijek ostati neutralna. Srce će uvijek imati neko središte. Pitanje je samo koje. Možda zato večeras nije najvažnije pitati: što sam loše učinio? Vrijedi pitati i: čime sam ispunio prostor iz kojega sam izbacio zlo? Čime hranim misli? Što svakodnevno ulazi u mene? Tko oblikuje moje želje? Jer s vremenom počinjemo nalikovati onome čemu najviše otvaramo vrata. Najveći uspjeh duhovnoga života nije uredna kuća. Najveći je dar kuća u kojoj je Krist kod kuće.